Priča o kruhu i nogometu Novo!
0 preuzimanja
Toga predvečerja u jednoj ulici u predgrađu velikoga grada uzavrelo je kao u kotlu. Vriska, galama, pravdanje i poneka teška riječ za dječja usta. Dječaci su igrali nogomet, a umjesto lopte naganjali su staro pecivo koje je Ivan našao pored kante za smeće. Neki starac, ugledavši na ulici «loptu» koju su dječaci maločas naganjali, zaustavi se, podigne je i pogleda ih. - Stari, ostavi to! To je naša lopta! - prvi se javi Ivan. - Pusti ga, Ivane! Možda je i on kao mali volio nogomet - dobaci Marko. - Ej, stari! Hoćeš li se igrati s nama? - smijući se dometne Filip, na što svi prasnuše u smijeh. -Stari, jesi li gluh? Rekao sam ti da ostaviš našu loptu - opet se javi Ivan. Posve mirno, vukući noge, starac priđe dječacima, drhtavom rukom prinese pecivo ustima i poljubi ga. - Jesam li vam rekao da stari voli nogomet? Jeste li vidjeli kako je poljubio loptu? – reče Marko. - Dosta je bilo zezancije, starkeljo! Daj našu loptu i produži dalje svojim putem - ljutito će Ivan. - Vratit ću vam vašu «loptu» - mirno reče starac - ali prije toga želim vam nešto reći. Ovo je kruh, sveti kruh koji vam vaši roditelji svakoga dana poslužuju s ljubavlju. Kad sam bio vaših godina, mene su roditelji učili da kruh treba poštivati, i kad padne na zemlju, podići ga i poljubiti. Netko je od vas rekao da sam i ja možda volio nogomet. Ne samo da sam ga volio, obožavao sam ga, ali nikad nam nije palo na pamet igrati se kruhom. Kad nismo imali prave lopte, izrađivali smo je od starih krpa. Vraćajući Ivanu pecivo, starac ga pomiluje po glavi i reče mu: - Evo vraćam ti tvoju «loptu» i nadam se da više nisi tako ljut na mene. Ne osvrćući se, starac je produžio dalje i nestao u polumraku koji se već spuštao na grad. S pecivom u ruci sav zbunjen stajao je Ivan i njegovi prijatelji ne znajući što bi sa sobom.
Tin Kolumbić
| Pregleda: | 5081 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 22. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Kad pogledaš ovu sliku vidiš ljepotu, no tvoja percepcija je ograničena i ne vidi potpuni potencijal koju ovaj objekt ima u sebi:
Vidiš sliku malog djelića instrumenta. Ono što ne vidiš je ljepotu cijelog instrumenta. Ne možeš vidjeti sve njegove sofisticirane obline, rubove, elegantne linije i njegovo raskošno tijelo...
Ne možeš dodirnuti i osjetiti glatku ljepotu pomno odabranog drva, dotaknuti svaku pukotinu koje su posljedice posebne ljubavi i predanosti, osjetiti čvrste žice koje čak izazivaju bol na dodir...
Ne možeš vidjeti prste jedne čelistice kako plešu na žicama gotovo neljudskim slobodnim pokretima. Ne možeš čuti veličanstvenu glazbu legendarnih skladatelja kako pršti sa žica i iz kutije, i mekani dugi slatki zvuci uspavanke obične jedne primalje...
Ne možeš pojmiti količinu posvete, truda, vremena, odanosti, boli i žrtve koje su izlivene u ovom jednom instrumentu od svih ljudi kroz čije ruke je on prošao. Ne možeš shvatiti koliko je mladih talenata njegovano kroz mnogobrojne godine druženja s njim...
Ne možeš spoznati gdje je sagrađen, odrastao, otkud je došao, kolika je ljubav uložena u njegov nastanak i razvoj. Nikada nećeš znati koliko se puta ovaj instrument vratio svojem stvoritelju na popravak njegovih polomljenih dijelova. Ne možeš uočiti da se vrijednost ovog instrumenta sa svakom godinom koja prolazi povećava sa njegovom sazrijevanjem...
Kad gledaš ovu sliku vidjet ćeš ljepotu. No, istina je da ne vidiš baš ništa u odnosu na ono što on zapravo jest.
To je baš kao kad pogledaš čovjeka. Možeš samo vidjeti taj maleni segment onoga što se nalazi pred tvojim očima... Ali još je puno toga predivnog skriveno ispod površine onoga što vidiš.
autor nepoznat
Jednog dana don Bosco je kočijom krenuo u posjet zavodu za dječake za koje se brinuo.
Putem reče kočijašu:
- Lijepog konja imate.
- Istina. Svaki dan ga timarim oko dva sata.
- A koliko vremena dnevno potrošite za svoju dušu?
- Nemam vremena, velečasni, imam toliko posla. Stalno sam na ulici, brinem se za konja, kočiju...
- Ja bi onda više volio biti vaš konj nego vaša duša! - reče don Bosco.