Pljesak zahvalnosti Novo!
0 preuzimanja
Nakon što je glazbena umjetnica, po završetku svoga uspješnog nastupa, ispraćena burnim pljeskom, napustila pozornicu, na pozornicu su hitrim korakom izašla tri muškarca.
Njihovom hitrom dolasku odazvao se jednako hitar pljesak prisutnih, koji se za tren rasuo uz prigušen i zbunjen smijeh. Naime, tri muškarca bili su pomoćni radnici, čiji je posao bio što brže i neprimjetnije pripremiti pozornicu za sljedeću točku programa.
Oni su se na takve zabune navikli, pa su s osmjehom na licu obavili svoj posao. Pritom nazočna publika, uz blagi osjećaj nelagode, u tišini iščekuje nastavak programa. Ali za nelagodu nema razloga. Jer i ona trojica zavrjeđuju pljesak. I njihov je posao dostojan poštovanja.
Nezgoda je u tome što prema ustaljenim običajima pljesak pripada ponajprije umjetnicima i sportašima. I političarima prigodice. No, pljesak može biti iskaz prepoznavanja istinskih vrijednosti, ali može biti i prevrtljiv, i neutemeljen i nemilosrdan.
Mnogi obavljaju poslove uz koje, po naravi stvari ne spada pljesak. Te poslove, premda često i nisu odmaknuti od pogleda javnosti, ovija neka tišina. Oni se mogu obavljati i u ozračju ozbiljnosti i vedrine, ali, u svakom slučaju, spadaju u neki drugi svijet.
Rijetko kada je pljesak doživjela neka medicinska sestra ili laborantica. Rijetko noćni čuvar, vatrogasac, drvosječa ili pometač ulica. Rijetko ga je doživjela radnica u cvjećarnici, radnica na traci ili krojačica.
Ali, to ne treba biti razlog za tugu. Jer odsutnost pljeska ne umanjuje vrijednost posla niti dostojanstvo onoga tko ga obavlja.
Osim toga, uz pljeskanje rukama postoji i pljeskanje srcem. Mnogi, koji nikada nisu imali prigode čuti pljesak ruku njima upućen, itekako su imali prigode iskusiti pljesak srca. I on je istinsko opravdanje čovjeka. Života.
Pa ako i nakon čitavog života, proživljenog u predanoj zauzetosti za svoje najbliže, u predanom služenju i znanima i neznanima, izostane pljesak srca, ni to nije pogubno, ma koliko bolno i neshvatljivo bilo.
Jer srce zna, uvijek zna, za koga je živjelo.
A i to je svojevrstan pljesak. Pljesak zahvalnosti.
Stjepan Lice
| Pregleda: | 2487 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Božić.
Rekoh joj: "Nacrtaj mi Božić."
Dugo je sjedila.
Zamišljena.
Nad papirom.
S olovkom u ruci.
Napokon se odlučila.
Povukla je pri dnu lista crtu od jednog do drugog kraja,
a onda se dugo i upitno zagledala u mene.
A ja, ja nisam znao što reći i više - tek tako, upitah:
S koje strane to treba gledati?
Ona odmakavši olovku od usta i privukavši papir bliže meni,
tiho reče: - Ovako je bilo prije Božića.
Nebo je veliko, a zemlja mala.
- Potom obrne list, tako da je crta koju je povukla bila sasvim pri vrhu.
Reče: - A ovo je poslije Božića. Nebo i zemlja su narasli.
Zemlju sam nacrtala ali od neba je tek ovo malo stalo.
Sada ti je nebo svuda tu okolo.
I zaokruži rukom uokolo lista.
Gledala me zabrinuto, kao da se pita razumijem li, a onda me obujmi svojim ručicama.
Reče: - Hajde, idemo gledati bor, pa ćemo poslije pričati što smo vidjeli.
Siguran sam, sve lijepo vidio sam te večeri među onim granama, svjetlima.
Tek, bojim se, da nje nije bilo, ništa ne bih vidio.
(Stjepan Lice)
Prije mnogo godina u Kini su živjela dva prijatelja. Jedan je znao vrlo lijeo svirati harfu, a drugi je bio nadaren da pažljivo sluša i razumije glazbu.