Kutija prve pomoći Novo!
0 preuzimanja
Što sve treba imati u kutiji za prvu pomoć?
Čačkalicu, gumu, flaster, olovku, gumicu za brisanje, čokoladu, vrećicu čaja.
Z A Š T O ČAČKALICU
Da ne zaboraviš iz drugih “iščačkati” kvalitete koje imaju.
GUMU Da te podsjeti da trebaš biti fleksibilan, jer niti stvari niti ljudi
nisu onakvi kakvima bi ih ti htio.
FLASTER Ako zatreba liječiti duševne boli.
OLOVKU Da svaki dan zabilježiš blagoslove (a znaš ima ih mnogo...).
GUMICU ZA BRISANJE Da se sjetiš da svi ponekad griješimo i ništa se bitno zbog toga ne dogodi.
ČOKOLADICU Da se sjetiš da svatko ima potrebu za dnevnim poljupcem i zagrljajem.
I na kraju VREĆICA ČAJA!!! Zašto?
Da nađeš malo vremena, odmoriš se i napraviš listu svih dobročinstava koja si doživio ili učinio toga dana.
Možda si za svijet samo “Netko”..., ali za “Nekoga, možeš biti cijeli svijet...” ... zato popunjavaj svoju kutiju i ne uskraćuj prvu pomoć. | Pregleda: | 4257 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Jedne godine, uoči Božića, mali siromašan dječak usnuo je da mu je došao mali Isus i donio mu dar kako bi ga razveselio.
Njegova je majka bila siromašna udovica. U sobici gdje su stanovali nije bilo ni pokrova nad ognjištem. Nisu oni ni trebali kuhati jer su se hranili kruhom koji bi isprosili. Kako bi Isus ušao?
Razbijajući tako svoju glavicu, djetetu pade na pamet da s vanjske strane prozora stavi svoju poderanu cipelu: tu bi Isus, kad bude prolazio, mogao staviti svoj dar.
I tako, dok se njegova majka umorna odmarala, uze dječak svoju cipelu i stavi je na prozor. Zatim legne i zaspi. Sanjao je o pijetlu na ražnju, što ga je dan prije vidio u pečenjarnici, zatim o narančama, pa o malim orguljama koje su svirale, svirale, svirale…
No, umjesto orgulja, kad se probudio, čuo je kako zvone zvona najavljujući blagdan…
Protrljavši oči dječak se sjetio svega što mu je bilo na srce: Božića i njegovih darova. Što li mu je samo mogao mali Isus staviti u poderanu cipelu?
Skočio je sa slamnjače i potrčao k prozoru. Kružio je znatiželjnim očima amo-tamo i konačno pogledao u cipelu.
Bilo je nešto unutra, ali nije mogao dobro vidjeti što. Gurne ruku u cipelu i uzvikne: napipao je nešto mekano i hladno!... Bio je to vrapčić, napola ukočen od noćne hladnoće, koji se u zoru sklonio u cipelu kao u gnijezdo. S napola zatvorenim kapcima vrapčić je ostao šćućuren, bez ikakva znaka da bi odletio.
Dječak se još uvijek smiješio. Taj ga je mali živi vrapčić razveselio više nego bilo što drugo. Uostalom, bio je to dar od Djeteta Isusa.
Donesen u sobicu, vrapčić je izletio, raširio krila i skakutao, okrećući pametno svoju glavicu.
Uto je stigla i dječakova majka koja se malo odmorila.
- Sretan Božić, dijete moje, neka te Bog blagoslovi! - reče dječaku.
- A onda opazi vrapca i upita: - Oho, što je to?
- To je dar Djeteta Isusa - uvjerljivo odgovori dječak.
I ispriča majci gdje je našao to malo biće.
- Dobro došao, siromašku! - uskliknu žena. I kako je već bila dobra doda: - Vidiš, dijete drago, kao god čovjek bio siromašan, uvijek može pomoći nekome siromašnijem od sebe!
To rekavši dade vrapčiću mrvice koje su preostale od prijašnje večeri.
MAK, prosinac 1981.
Skupini od 50 ljudi predavač je neočekivano prekinuo izlaganje. Podijelio im je po balon i zamolio svakog od njih da na njemu markerom ispiše svoje ime.