Upornost - priča o A. Lincolnu Novo!

  Sve što trebam znati o tome kako valja živjeti, što činiti i kakav biti, naučio sam još u vrtiću. Mudrost me nije čekala na vrhu planine, na kraju dugog uspona školovanja nego se krila u pješčaniku dječjeg igrališta.     A evo što sam ovdje naučio: - Sve podijeli s dugima! - Igraj pošteno! - Ne tuci ljude! - Svaku stvar vrati gdje si je našao! - Počisti za sobom! - Ne uzimaj što nije tvoje! - Kad nekoga povrijediš, ispričaj se! - Peri ruke prije jela! - Pusti vodu u zahodu! - Topli keksi i hladno mlijeko su zdravi! - Živi uravnoteženo: malo uči, malo razmišljaj, crtaj, slikaj, pjevaj i pleši, igraj se i radi - svaki dan od svega pomalo. - Svakog poslijepodneva odspavaj! - Kad iziđeš u svijet, budi oprezan u prometu, drži se za ruke i ne udaljavaj se od svoga druga! - Ne zaboravi da čudo postoji! (Robert Fulghum - "Sve što treba da znam naučio sam još u vrtiću")

Ništa nas ne prokazuje kao naše lice. Ono točno ocrtava naše zanose i naše posrtaje. Na njemu se čitaju naše tuge i naše radosti. Na licu i u očima odražava se sve što prolazi stazama našega bitka. Ničim nije moguće sakriti zbilju duše. Kozmetički zahvati su uzaludni pokušaj poboljšavanja nečega što se ničim ne da poboljšati. Nema te šminke niti te boje koja može oku vratiti sjaj, licu vedrinu, izgledu opuštenost i bezbrižnost. Kozmetika je odavno izgubila uvjerljivost pred istinskim štovateljima prave ljepote života. Ljepota lica, a onda i ljepota svakog izgleda ovisi o ljepoti bitka, o ljepoti duše. Na licu se čita napetost i umor, na licu se čita podmuklost i sebičnost, na licu i u očima čita se istinska dobrota i dobronamjernost. S lica očitavamo prenapetost i očaj, ali i ushit i radost. Nekih se lica bojimo, a za nekima čeznemo. U blizini nekih lica ledi nam se krv, a u blizini drugih lica razgaljuje nam se srce. U blizini jednih ljudi volimo biti i uvijek iznova tražimo priliku da se s njima sretnemo, dok u blizini drugih ljudi ne volimo biti i jednostavno od njih bježimo. Čovjek ne može sakriti stanje svoje duše. Ono se čita, ma koliko se on trudio da tome doskoči ili da to kozmetičkim zahvatima učini ljepšim. Tijelo ne umije lagati. Naše tijelo reagira na stanje naše duše. I mnoge tjelesne boli i bolesti samo su reakcija tijela na stanje naše duše. Duša je lijepa. Ona je odraz nebeskog čovjekova stanja prije izgona. Sva naša čežnja za ljepotom, za srećom, za onim što nazivamo ''rajskim stanjem'' zapravo je posljedica izgona iz raja, to znači da je svaka ljepota zapravo odraz rajskoga u čovjekovu izgnaničkom životu. Duša je, međutim, stvorena lijepa. Ona je matrica koja je podešena, upriličena za ljepotu, jer je rajskog porijekla. Negdje u razdvajanju duše od vječnog nastaje ponekad kobni nesklad pa duša zbog gubitka ravnoteže i zbog vrtoglave samostalnosti gubi sigurnost. Toga trena počinje se rađati rugoba. I čovjek je na krivom putu ako misli da nazovi-lijepim licem može prevariti dušu. Nije moguće rekonstruirati dušu bilo kakvim vanjskom zahvatom. Ona se na da konfekcijski, a niti zamjenom stupovlja, vratiti u rajski zavičaj. Ljepotu joj može vratiti samo njezin Tvorac. Duša koja je osjetila doticaj njegove ruke koja je ponovno preoblikuje, ponovno se rodila istinskoj vrijednosti – životu. Lice to više ne može tajiti jer blista. Ljepota je prolom nebeskog i otkinut dio raja Ljepota je prhak blistaj nastao u zaboravnoj igri beskrajnih svjetlosti Od te igre svijet i duša i svemir i cvijet titraju neslućenim zanosom i bliješte prokazujuć Lijepog u nedogled.

(Anton Šuljić - "Čavli u ogradi")