“Molio sam ljude od znanosti i tehnike da mi naprave vlat trave. I napravili su. Izgledala je kao prava vlat: zelena, tanka, savitljiva. Kad sam je pogledao izbliza opazih da je mrtva. … Nije mogla disati. Nije mogla rasti. Nije mogla živjeti ni umrijeti. Osim imena nije zapravo imala ništa od prave vlati. Ni krava ni koza ne mogoše je pojesti ni dati od nje mlijeka. Čuo sam kako se sve vlati trave na svijetu smiju vlati čovjekove trave: Veliki ljudi ne mogu - unatoč svoj znanosti i tehnici - načiniti ni malu vlat trave.”
Na početku mojih teoloških studija, cijenjeni i dragi profesor uđe u aulu i bez uobičajenog pozdrava započe: 'Jednom sv. Franjo Asiški, u kasno predvečerje, uđe u šumu da moli u osami. I tako ga zateče jutro. Molio je Oče naš. Što mislite koliko puta?'
Počeo je kviz, nagađanja su se kretala od fantastičnog milijuna do skromnijih stotina. Grohotni smijeh profesora jasno je govorio o krivim pretpostavkama. Ja sam šutio zbunjen, bez intuicije i znatiželje.
Jedan student reče: 'Jedan put.' Profesor stade, pomalo dramatično, presta sa smijehom, mi svi u očekivanju, i reče: 'Znao sam! Znao sam! Uvijek je tako. Svi se zamisle nad kvantitetom. Ne! Točan odgovor glasi: sv. Franjo je započeo moliti O... i noć je prošla.' Jedna cijela noć u kojoj ni 'Oče' nije bilo do kraja izrečeno. Jedno O u koji se cijela duša slila tijekom jedne noći.
Uvijek kad molim Oče naš sjetim se sv. Franje, profesora, noći i moje nemoći da se pretvorim u kliktavi Ooo! i tako dočekam jutro u neizrecivu unutarnjem zanosu molitvenog usklika. Što ću, nisam sv. Franjo, već grešni Branko. Treba mi kvantiteta, opetovanje, količina, riječi, samouvjerljivost brbljanja.
Ponekad se zastidim od praznine koja prati moj molitveni šapat. Ušutim. I tada se desi da više ćutim tu prisutnost Bića iznad mene, u tišini postojanja, u bezglasju, nemoći da se izreknem, oglasim, zazovem tim svemoćnim 'Oče naš'.
Jezovita stvarnost moga svijeta, očaj trenutka, unutarnja postiđenost, sve što gura u izolaciju boli, patnje, osjećaja usamljenosti, grijeha, konačnosti, nerazumijevanja smisla, sve to se ulijeva u moju nijemost, nemoć, ponekad i za jedno obično: O!
Ne ono Franjino ispunjeno, prepuno osobnog bića i predanja, već jedno malo Brankovo u kojem bi stajao početni impuls moje molitve. Pa i u strahoti moje šutnje on je prisutan, jači od smrti koja prijeti, veći od ništavila koje se sugerira, snažniji od slabosti koja se gasi.
Taj me osjećaj pripadanja ne napušta ni tada kad se sve fantazije gase i životna perspektiva ne vidi dalje od današnjeg dana. Moj nebeski otac je izvan tih kategorija. On je ponekad i usprkos njima. Stoga se nikada ne osjećam ispražnjen Njime, u najgorem slučaju sobom. Jer mi smo se sreli na početku i zavoljeli.
Čak i kad bih htio, ne znam pobjeći od te ljubavi. Od nje sam satkan, u njoj me zače mati moja. I znam, doći će jedna noć, jedno kasno predvečerje.
Ja ću kao nekoć sv. Franjo ući u tamnu šumu. Zavikat ću 'Oče!' Svanuti će i moje O. Trajat će svu vječnost kroz sunčani dan koji zalaska nema.
Vjeronauk - nedjelja
Neki je seljak kudio susjeda što gubi vrijeme odlazeći u crkvu umjesto da radi nešto korisno.
Ovaj mu odgovori: “Što bi rekao da ja ako imam sedam kuna usput nekom siromahu dam šest?”
Da siromah mora biti za hvalan zbog primljenog dara.
“A ako bi taj, umjesto da mi zahvali, tražio i sedmu kunu?” upita pobožni susjed.
“Ma, zaslužio je batine, a ne novac!”
Ali ti baš tako radiš! Bog ti je dao šest dana za rad, a sedmi za odmor i zahvaljivanje.
A ti, umjesto da ga poštuješ zbog primljenog, želiš mu ukrasti i taj sedmi dan.
Zanimljivosti
Ključeve crkve sv. groba u Jeruzlemu od 1246. godine čuvaju muslimani. Jedna muslimanska obitelj čuva ključeve, a druga ima pravo otvoriti vrata.
Humor
MAJKA: Sine, jesi li bio dobar u crkvi? SIN: Jesam, mama. Sve sam slušao i pazio, a kad mi je jedan gospodin ponudio košaricu s novcem rekao sam: “Ne, hvala!”