Pouka od dva magarca Novo!
0 preuzimanja
Neki seljak imao dva magarca.
Da ne bi pobjegli, odlučio ih je vezati zajedno istim konopcem.
Nakon nekog vremena magarci su postali gladni.
Onda je jedan krenuo prema sjenu kako bi se najeo.
Ali konopac je bio prekratak!
Vukli su svaki na svoju stranu, i nijedan od njih dvojice
nije uspio dohvatiti ni mrvicu sijena.
Poslije puno pokušaja, odlučiše razgovarati o svom problemu.
Razgovor je duuuugo trajao: ipak su to bili magarci, tvrdoglavi
Konačno odlučiše:
Oba, zajedno, pojest će prvu hrpu sijena a poslije, opet zajedno drugu.
Odluku su proveli u djelo i do sita se najeli, uprkos konopcu kojim su bili vezani.
POUKA PRIČE
Čak i magarci kad ozbiljno porazgovaraju uspiju riješiti svoje probleme!
autor nepoznat
| Pregleda: | 4184 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Pitao je učenik učitelja: „Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš. Pomozi mi da i ja postanem takav.“
Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krumpir i jednu prozirnu vreću. „Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvrijeđenost“ - reče učitelj - „uzmi jedan krumpir pa s jedne njegove strane napiši svoje ime, a s druge ime čovjeka s kojim si se posvađao, a onda stavi krumpir u vreću.“
„I to je sve?“ - upita učenik iznenađeno.
„Ne“ - odgovori učitelj - „moraš uvijek sa sobom nositi tu vreću, i svaki put kada se osjetiš uvrijeđeno, stavi u nju krumpir.“
Učenik je pristao. Prošlo je neko vrijeme. Vreća se punila krumpirima i postala poprilično teška. Postalo je nezgodno nositi sa sobom. Uz to, krumpiri su se počeli kvariti. Neki su proklijali, a neki istrulili i širili neugodan miris.
Učenik je došao kod učitelja i rekao: „Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Vreća je jako teška, a i krumpir se kvari. Predloži mi nešto drugo.“
Ali učitelj je odgovorio: „To isto događa se i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak kamen iako ti to odmah ne primjećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter koji rađa poroke koji zaudaraju. I na taj teret lako bismo zaboravili da nije toliko težak jer ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da promatraš cijeli taj proces sa strane.
Svaki put kada se odlučiš uvrijediti ili nekome želiš nanijeti uvredu razmisli je li ti taj kamen potreban.“
preuzeto sa duhidusa.wordpress.com
Kad su svi pastiri posjetili štalicu, darovali Dijete i vratili se svojim stadima, odlučiše poći životinje i vidjeti čudo prve božićne noći.
Prvi su, naravno, krenuli veliki i moćni. Orao se s krikom digao u visine, lav zalupi teškom šapom i riknu da je odjekivala noć, slon zatutnji šumom, a žirafa ponosno podiže glavu kao da joj nitko na svijetu nije ravan.
I male su životinje odlučile poći. U jednoj se skupini nađoše miš, vrabac, krtica i dabar.
Što se veliki i jaki prave važni - primijeti miš. Možda ni Bogu nismo važni kad nas je ovakvima stvorio - nadoda krtica. A orao se već spustio pred jaslice šireći svoja krila.
Ulaz u štalicu bio je tako uzak i malen da nije mogao ući. Zamahnu krilima i sruši gredu iznad vrata. Vidjevši da će se skoro i vrata srušiti povuče se u obližnji grm dok je slama s prašinom koju je digao letjela posvuda uokolo.
Lav je htio ravno u jaslice, ali je zapeo u okviru vrata. Žirafa ništa nije vidjela jer je Dijete bilo prenisko, pa je od nervoze počela trgati slamu s krova čime je započeo pravi nered. K tome, i voda od posljednjih kiša slila se u štalicu. Napokon je stigao i slon. Pokušao je proviriti, ali štalica se počela ljuljati kao da je od kartona.
Josipu je bilo dosta. Podigao je štap i zaprijetio životinjama da ne prilaze blizu.
Mnogo kasnije došuljale su se male životinje.
Miša su boljele slabe noge, krtica se mučila tražeći put, dabar je kašljucao jer ga je umorio put po suhom, a vrabac je izgubio pola krila jedva umakavši nekoj grabežljivoj rođakinji.
Kad su došli pred jaslice nitko nije bio ni predug, ni preširok, ni previsok ni prevelik.
Ušli su u štalicu i divili se Djetetu. Pogledaše uokolo i iznenadiše se neredu u kojem je ležalo Dijete. Dadoše se na posao. Vrabac je počeo skupljati slamu, miš je načinio odvodne kanale, dabar je učvršćivao šiblje.
Kad su to vidjele velike životinje, pridružile su se malima. Žirafa je digla slamu na krov, slon je podigao vrata te ih je Josip ponovno stavio na nosače, a orao je krilima provjetravao štalicu.
Samo je lav stajao po strani. Kroz njegovu glavu teško se probijala misao o novorođenom Kralju. Da se sagne, on koji se ni pred kim nije sagibao?!
Onda je došla krtica i zamolila ga je da je povede pred novoga Kralja. Lav se dvoumio i vidjevši da je slijepa uze je u velike šape i povede u štalicu. Malo se sagnuo, malo se nagnuo, ali je ipak i on ušao.
Pouka priče: uči od marljivih i skromnih i ne dopusti da te oholost udalji od Isusa.