Daleka meta - priča za razmišljanje Novo!
0 preuzimanja
Daleka meta - priča o životnim poteškoćama
- Učitelju, zašto postoje teškoće koje nas ometaju u postizanju cilja, udaljavaju nas od izabranog puta, pokušavaju nas primorati priznati svoju slabost? Zašto?
- To što ti zoveš teškoćama zapravo je dio tvog cilja. Prestani se boriti s tim. Uzmi to u obzir kada odabireš put. Zamisli da gađaš iz luka.
Meta je daleko i ti je ne vidiš jer je na zemlju pala gusta magla. Boriš li se s maglom? Ne, čekaš da zapuše vjetar i otjera maglu. Jer tek tada je meta vidljiva.
Ali kada vjetar preusmjerava let tvoje strijele. Boriš li se s vjetrom? Ne, jednostavno odrediš njegov smjer i podešavaš strijelu na malo drugačiji kut.
Tvoj luk je težak i krut, nemaš snage zategnuti tetivu. Boriš li se s lukom? Ne, treniraš svoje mišiće, i svaki put sve jače i jače zatežeš tetivu.
- Ali, postoje ljudi koji gađaju iz laganog i gipkog luka po vidljivom, mirnom vremenu - rekao je uvrijeđeno učenik. Zašto se samo moja strijela susreće s toliko prepreka na svom putu? Opire li se to svijet mom kretanju naprijed?
- Nikada ne gledaj na druge - nasmiješi se Učitelj. - Svako ima svoj luk, svoju metu i svoje vrijeme.
Jedni imaju za cilj pogodak u središte mete, a drugi mogućnost da nauče gađati.
Učitelj je onda utišao glas i nagnuo se prema učeniku:
- I još nešto: magla ne pada na zemlju da bi omela tvoj hitac, vjetar ne počinje da tvojoj strijeli promijeni smjer, težak luk nije napravljen da bi ti spoznao svoju slabost.
Sve to postoji samo po sebi. Ti si taj koji odlučuje da pod takvim uvjetima može precizno pogoditi metu. Zato, ili se prestani žaliti na teškoće i počni gađati, ili obuzdaj svoj ponos i izaberi lakšu metu.
Metu, koju možeš gađati iz blizine…
autor nepoznat
| Pregleda: | 1710 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Pitao je učenik učitelja: „Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš. Pomozi mi da i ja postanem takav.“
Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krumpir i jednu prozirnu vreću. „Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvrijeđenost“ - reče učitelj - „uzmi jedan krumpir pa s jedne njegove strane napiši svoje ime, a s druge ime čovjeka s kojim si se posvađao, a onda stavi krumpir u vreću.“
„I to je sve?“ - upita učenik iznenađeno.
„Ne“ - odgovori učitelj - „moraš uvijek sa sobom nositi tu vreću, i svaki put kada se osjetiš uvrijeđeno, stavi u nju krumpir.“
Učenik je pristao. Prošlo je neko vrijeme. Vreća se punila krumpirima i postala poprilično teška. Postalo je nezgodno nositi sa sobom. Uz to, krumpiri su se počeli kvariti. Neki su proklijali, a neki istrulili i širili neugodan miris.
Učenik je došao kod učitelja i rekao: „Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Vreća je jako teška, a i krumpir se kvari. Predloži mi nešto drugo.“
Ali učitelj je odgovorio: „To isto događa se i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak kamen iako ti to odmah ne primjećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter koji rađa poroke koji zaudaraju. I na taj teret lako bismo zaboravili da nije toliko težak jer ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da promatraš cijeli taj proces sa strane.
Svaki put kada se odlučiš uvrijediti ili nekome želiš nanijeti uvredu razmisli je li ti taj kamen potreban.“
preuzeto sa duhidusa.wordpress.com
Jednog je poslijepodneva unuk zatekao djeda nad neobičnim albumom. Umjesto fotografija dragih ljudi, sa stranica albuma smiješila su se srca svakojakih veličina, ispisana imenima. - Prvi put vidim da netko u album lijepi srca - primijeti unuk. - Svako srce u mojim mislima oblikuje i sliku drage osobe - pojasni djed. - A ova zašarana i precrtana srca?- zanimalo je unuka. - Zašarana srca pobuđuju u meni slike ljudi za koje sam želio da mi puno znače, a oni mi nisu pokazivali ni mrvu ljubavi. Precrtana srca sjećaju me na ljude za koje sam na vrijeme shvatio da me ne vole. - Hm! A slomljena i probodena srca? - To su uglavnom ljudi koji su me osvojili nakon jednog susreta, ali sam se već na sljedećem susretu razočarao u njima. - Nije li bakino ime u najvećem srcu? - klikne unuk upirući prstom u najveće srce u albumu. - Da. Nakon vjenčanja moje je srce dugo samo baki pripadalo. Na pretposljednjoj stranici unuk ugleda srce iste veličine, ali podijeljeno na četiri dijela. Milujući ga po kosi, djed pojasni: - Kako su godine prolazile, osim bake, u srcu su mi se nastanili tvoj tata, pa tvoja sestra i ti. - Za koga čuvaš posljednju stranicu? - Za novo srce, jednako veliko, ali samo s tvojim i sestrinim imenom. - Gdje su nestali moj tata i baka?... – u čudu će unuk. -Tata se preselio u srce tvoje mame, a baka u srce anđela koji je na nebu čuva od prošle godine. (Nada Mihoković Kumrić)