Posjet - priča o molitvi Novo!
0 preuzimanja
Svakoga dana o podne, neki mladić bi se pojavio na vratima crkve, zaustavio se nakratko i odlazio. Na njemu bijaše košulja s kockastim uzorkom, poderane traperice i jakna, baš kako se obično odijevaju mladi njegove dobi. U ruci je nosio papirnatu vrećicu s pecivom za ručak.
Župniku je bio sumnjiv, pa ga upita zašto dolazi pred crkvu. Bijaše, naime, i ljudi koji su u crkvu dolazili krasti.
„Dođem se pomoliti“, odgovorio je mladić.
„Pomoliti se?! Što možeš izmoliti za tako kratko vrijeme?“
„Pa... svakoga dana dođem u crkvu o podne i kažem: „Isuse, Sven je“, a zatim odem. Molitva je kratka, ali siguran sam da me Isus čuje.“
Nekoliko dana kasnije, mladić je teško stradao u nesreći koja se dogodila na poslu, pa je prevezen u bolnicu.
Uskoro je ta soba postala stjecište svih bolesnika na odjelu.
Ležao je u sobi s ostalim bolesnicima, ali njegovim se dolaskom raspoloženje potpuno promijenilo.
Mladi i stari često bi se našli pored njegova kreveta, a on bi svima udijelio smiješak, riječ ohrabrenja i poneku šalu.
Posjetio ga je i župnik. U pratnji medicinske sestre sjeo je pored njegova kreveta.
„Rekli su mi da si teško stradao, ali da unatoč tomu hrabriš sve druge bolesnike.
Kako u tome uspijevaš?“
„Zahvaljujući onomu koji me posjećuje svaki dan o podne.“
„Ali ovamo nitko ne dolazi o podne“, upadne mu u riječ sestra.
„Dolazi, dolazi, svaki dan o podne. Stane na vrata moje sobe i kaže: „Svene, Isus je“.
I onda ode.“
| Pregleda: | 851 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 18. 05. 2020. |
Slični dokumenti
“Sanjao sam da se nalazim u crkvi okružen mnoštvom dječaka koji se pripremaju za ispovijed. Neki čekaju na red ispred moje ispovjedaonice. Odjednom, uvelike iznenađen, otkrijem da neki od njih imaju tri vrpce oko vrata.
- Zašto nosiš te vrpce oko vrata? Skini ih! - rekoh jednome od njih.
- Ne mogu - reče dječak - netko stoji iza mene i čvrsto ih drži.
Približih se i iza dječakovih leđa ugledah najprije kandže, a zatim dva velika roga. Priđoh još bliže i opazih njušku ružnoga čudovišta kako u pandžama drži vrpce.
Odmah sam pozvao jednog klerika i rekao mu da mi donese posudu blagoslovljene vode. U međuvremenu sam vidio da i mnogi drugi dječaci imaju za leđima ružna čudovišta.
Zamahnuo sam škropilom kao oružjem prema jednoj od tih nakaza i upitao: Tko si ti?
Čudovište iskese zube, ustukne uplašeno i tada spazih da u šapi drži tri uzice poput konaca za pokretanje lutke.
- Što radiš s tim uzicama? Govori, inače ću na te izliti blagoslovljenu vodu!
Čudovište se zgrči od straha.
- Prva vrpca - reče - prijeti dječacima da ispovjede sve svoje grijehe.
- A druga?
- Druga im oduzima osjećaj kajanja.
- Treća?
- Neću ti reći - odgovori oštro čudovište.
- Onda ću te okupati u blagoslovljenoj vodi - rekao sam.
- Ne, ne! Reći ću. Treća uzica priječi dječacima da donesu dobre odluke i da saslušaju ispovjednikov savjet.
Kad sam sve saznao, zamahnuo sam škropilom i čudovište zalio blagoslovljenom vodom, a tako i njegove drugove koji su se istoga časa razbježali urlajući tako jako da me to probudilo…”
Jednoga sajamskog dana neki je seljak svratio u dupkom punu gostionicu na objed. Sjeo je k stolu za kojim su već sjedili drugi gosti i naručio obrok. Kad je jelo stiglo, sklopio je ruke i pomolio se. Ljudi koji su sjedili oko njega promatrali su ga radoznalo i s podsmjehom. Jedan je mladić upitao: "Vi se u svojoj kući uvijek ovako molite? Zar se doista svi molite?""
Seljak, koji je počeo mirno jesti, odgovori:
"Ne, i kod nas na selu ima onih koji se ne mole."
"Ma nemoj", nastavi mladić smijući se. "A koji se to ne mole?"
"Pa", odgovori seljak, "ne mole se, primjerice moje krave, magarac, svinje..."