Dvije kapi ulja - tajna sreće Novo!
0 preuzimanja
Neki trgovac pošalje svog sina da nauči tajnu sreće kod najmudrijeg od svih ljudi. Dječak je četrdeset dana hodao pustinjom, dok nije došao do krasnog dvorca, navrh planine u kojem je živio mudrac.
Umjesto da se susretne s tim svetim čovjekom, naš junak uđe u dvoranu u kojoj je sve vrvjelo. Trgovci su ulazili i izlazili, razgovaralo se u svim kutovima, malen je orkestar svirao nježne melodije, a na bogatu su stolu bila ponuđena ukusna jela. Mudrac je razgovarao sa svima, pa je dječak morao dva sata čekati dok ne bude primljen.
Nakon što je mudrac pažljivo saslušao povode njegova posjeta reče dječaku da mu nema vremena objasniti tajnu sreće.
Posavjetovao ga je da prošeta palačom i vrati se za dva sata. Dao mu je čajnu žličicu i u nju kapnuo dvije kapi ulja s riječima: "Dok budeš hodao, drži ovu žličicu tako da se ulje ne prolije." Momak tako krene po palači, ne skrećući pogled sa žličice. Nakon dva sata, vrati se k mudracu.
"Onda" - upita mudrac - "jesi li vidio perzijske sagove u mojoj blagovaonici? Jesi li vidio vrt za koji je meštar svih vrtlara deset godina utrošio da ga odnjeguje? Jesi li primijetio lijepe pergamente u mojoj knjižnici?"
Dječak postiđen, prizna da nije ništa od toga vidio. Jedina mu je briga bila da ne prolije kapi ulja što mu ih je mudrac bio povjerio.
"Onda se vrati i upoznaj čuda moga svijeta" - reče mudrac. "Ne možeš vjerovati nekome čiju kuću ne poznaješ."
Momak uze žličicu i ponovo krene u šetnju palačom, ovaj put obraćajući pažnju na sve umjetnine koje su visjele sa stropa i bile na zidovima. Vidio je vrtove, okolne planine, nježno cvijeće, uočio tankoćutnost s kojom je svakoj umjetnini izabrano mjesto. Kad se ponovo našao pred mudracem, potanko ispripovjedi sve što je vidio.
"A gdje su ti one dvije kapi što sam ti ih povjerio?" - upita mudrac. Gledajući žličicu, dječak shvati da ih je prolio.
"To je dakle jedini savjet koji imam za te" - reče najveći mudrac među mudracima. "Tajna sreće sastoji se u tome da gledaš sva čuda svijeta, a da pri tom ne zaboraviš na dvije kapi ulja u žličici."
| Pregleda: | 936 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 18. 05. 2020. |
Slični dokumenti
U nekom starom selu u Kini živio je mudar čovjek, veoma star. Imao je najmanje devedeset godina. Svi su ga voljeli i cijenili radi njegove razboritosti. Mnogi su dolazili izdaleka pitati ga za savjet, a neki su plaćali mnogo novaca za njegove savjete.
Starac je jako dobro znao da će jednog dana umrijeti kao i svi drugi ljudi. Pitao se što li je s druge strane i na što bi Nebo moglo sličiti. Sve svete knjige su mnogo o tome govorile, ali ni jedna dovoljno jasno. A njega je sve to jako zanimalo. Žurilo mu se da sazna.
Jedne jesenske večeri naš mudrac u miru je preminuo okružen svim ljudima iz sela koji su ga poštivali. Zadnje su mu riječi bile: Konačno ću vidjeti Nebo o kojem sam često sanjao.
Ljudi u selu su mu priredili pogreb kakav se u tom mjestu nikad nije vidio. Došlo je mnogo ljudi, dolazili su iz najudaljenijih krajeva.
Naš stari mudrac, kaže legenda, konačno je stigao u Nebo. Ugledao je neka pozlaćena vrata. Lijepo ukrašena. Sav sretan prišao je i pokušao otvoriti vrata. Tada mu netko priđe i kaže: U Nebo se ne ulazi tako lako. Mudrac odmah upita: Što trebam učiniti da uđem? Čuvar odgovori: Moraš riješiti jedan problem; dođi sa mnom. Starac pođe za njim. Čuvar ga je odveo u jednu veliku dvoranu gdje je bilo ljudi što su se skupili i čekali oko ogromnog tanjura slasne riže.
Pošao je na mjesto koje je bilo određeno za njega. Čuvar se obrati svima: Svi ste vidjeli tanjur s rižom. Dat ćemo vam dva duga štapića da je pojedete. Ne smijete ustajati i zato su vam štapići toliko dugi koliko ste daleko od tanjura. Ne smijete se služiti magijom ili nekom varkom da pokrenete tanjur. Želim vam dobar tek.
Čuvar se povukao u stranu i promatrao.
Neki su pokušavali prelomiti štapić u dva dijela, pa u tri i tako dalje pokušavajući zadržati rižu na kraju. I čak da i uspiju dobili bi jedan jedini zalogaj. Drugi su se pokušavali nahraniti okretanjem štapića, ali time su samo uspijevali ozlijediti one pored sebe. Treći su pak uspravljali svoje štapiće, zrna su im upadala u oči, padala po nosu, po licu, po čitavom tijelu a tek pokoje u usta.
Mudrac je lako našao rješenje. Nije ga niti tražio - rješenje je došlo samo od sebe. On je cijelog svog dugog života s drugima dijelio pa je i sada uzeo štapiće i nahranio onoga do kojega je mogao dosegnuti. Čuvar ga je zato pozvao u Nebo gdje ga je nježno svjetlo blago obasjalo.
Jednom u jedan grad došao je prorok i počeo vikati na najvećem gradskom trgu kako je potrebna promjena u životnom hodu grada. Prorok je vikao i vikao i poprilično mnoštvo je dolazilo čuti ga, iako više iz radoznalosti nego li zbog istinskoga zanimanja.
