Mostovi - razmišljanje Novo!

ednom davno šetajući se ulicama raja primijeti Gospodin da ima ljudi koji nikako ne bi trebali biti u unutra. I uputi se On prema glavnim vratima gdje je sjedio Petar.

Božićne priče imaju svoja pravila: djeca u njima obično umiru od smrzavanja.. Meni je jasno da pisci tih priča imaju dobru namjeru, bez obzira na grozote koje se događaju njihovim junacima. Znam da oni puštaju da se siromašna djeca u tim pričama smrzavaju i umiru od gladi, ali to oni čine zbog toga da bi podsjetili bogatu djecu na one bijedne. No ja se ne mogu ipak odlučiti na to da pustim u Božićnoj priči makar samo jednog dječaka ili djevojčicu da se smrzne, pa čak ni za volju takve plemenite svrhe.

Bilo je to na Badnju večer negdje oko šest sati. Na cesti je bilo živo, kočije su jurile, a i pješaci - neki brže, neki polakše. Oni slabo obučeni žurili su se da se zagriju, a oni u krznima išli su po­lako, jer im je bilo toplo.

Pred jednoga takvog, koji nije imao briga i nosio je oko vrata bogato krzno, ispade na­jednom dvoje djece u prnjama i poče dvoglasno jadiko­vati:

- Dragi i dobri gospodine - jecao je visok glasić djevojčice.

- Vaše blagorođe - pratio ju je dublji glas dječaka. - Udijeli nama sirotama barem nešto! Jednu kopejčicu za kruh! Jedan novčić za sveti Božić!

Gospodin je hodao kao da ništa ne čuje, a oni su ga optrča­vali zdesna i slijeva motajući se oko njegovih nogu. Kaća je prošaputala kašljucajući od zime: - Udijelite nam bar nešto!

A Miška se trudio kako da gospodina spriječi u hodu. A tada, kad je već i njima dojadilo to moljakanje, gospodin je raskopčao svoje bogato krzno, izvadio novčanik, izvukao iz nje kovani novčić i turio ga u jednu od tih neizrecivo prljavih ručica, koje su mu se gurale pod nos. Djeca su smjesta propu­stila čovjeka u krznu i našla se začas opet zajedno ispod svo­da obližnje veže. Tu su se šćućurila jedno uz drugo i časak pošutjela, gledajući gore i dolje niz cestu.

- A koliko je dao plemeniti gospodin? - upitala je Kaća ozbiljno.

- Deseticu - odgovorio je Miška suho.

- I koliko sada imamo svega? - usudila se Kaća tiho pitati.

- Sedam desetica i sedam kopjejki - odvratio je Miška ravnodušno.

- Au, tako mnogo? Ne bismo li kući? Hladno je. Zebe me! - jadikovala je djevojčica.

- Nije još vrijeme - obrecnuo se Miška.

Pošli su lagana koraka pokraj ljudi što su se žurili.

- Nisam ti malo prije rekao istinu, Kaća - progovorio je Miška. - Gospodin mi je dao zapravo dvije desetice. A i prije sam ti lagao, da ne bi rekla kako moramo kući. Danas smo imali dobar dan. Znaš li koliko smo isprosili? Jedan rubalj i pet kopjejki. Uh, to ti je mnogo!

- Uh, zaista! - šaputala je Kaća sva u čudu.

- Znaš što? Idemo u koju krčmu gdje nas nitko ne pozna. Hoćeš li?

- Kako ne, Miška! Jasno, gdje nas nitko ne pozna - poveselila se Kaća.

- Znaš što? Najprije ćemo kupiti pol funte kobasica. To stoji osam kopjejki. Jedan kruh, to je pet kopjejki. To je već trinaest. Onda dva kolača po tri kopjejke. To je šest kopjejki, a s onim prije devetnaest. Tada ćemo uzeti dva čaja za šest kopjejki, to je ukupno dvadeset i pet. Na kraju ćemo još nešto pojesti za osam kopjejki. To će biti u svemu trideset i tri kopjejke. Najest ćemo se. Ali! Pa samo je jednom godišnje Božićl

Uhvatili su se za ruke i išli poskakujući po pločniku. - Evo jedne krčme! Evo čak dvije! U koju ćemo?

- U onu nižu. Tamo će biti toplije. Ali najprije u dućan!

U dućanu su kupili sve što su prije naumili, a zatim u onu nižu gostionicu.

- Baćuška - upitao je Miška - možemo li dobiti dva čaja? Nakon dva časka on je sjedio sa svojom sekom pošteno za stolom, zavalio se u naslonjač, držeći se važno poput kakva kočijaša nakon dana provedena u radu. Frkao si je polako i zamišljeno smotku od mahorke. Kaća ga je gledala puna divljenja i poštovanja kako se on zna ponašati u javnom lokalu. Zatim su počeli svoju večeru usred vlažne i smradne, čađavom lampom slabo osvijetljene gostionice, u graji punoj psovke, prostota i pijane dernjave. No oni to nisu čuli, već su pažljivo grizli svoj kolač, uživajući u njegovoj slasti.

To je sve. Što se mene tiče, sad možete početi slaviti Badnju večer. Vjerujte mi, ovo dvoje naših junaka neće se smrznuti. Znajte, ja nemam srca da ih pustim smrznuti se.

(Maksim Gorki - iz "Vatrene ptice" MAK, Glas Koncila 2007.)