Godišnja doba - poučna priča Novo!
0 preuzimanja
Bio jednom jedan čovjek koji je imao četiri sina. Želio je da njegovi sinovi nauče da ne smiju prebrzo suditi o stvarima i događajima pa ih je poslao jednog za drugim u potragu za stablom kruške koje se nalazilo daleko od njihova doma. Prvi sin je otišao zimi, drugi u proljeće, treći ljeti, a najmlađi sin je otišao u jesen. Kada su se svi vratili otac ih je pozvao da mu opišu što su vidjeli. Prvi sin je rekao da je drvo bilo ružno, savijeno i beživotno. Drugi sin je rekao da je drvo bilo prekriveno zelenim pupoljcima i da puno obećava. Treći je rekao da je drvo bilo prepuno cvijeća koje je ugodno mirisalo i izgledalo predivno; bilo je to nešto najljupkije što je on ikada vidio. Četvrti sin rekao je da je drvo bilo u jeku zrelosti, otežalo od plodova i puno života. Ali o drvetu, kao ni o osobi, ne može se razumno suditi gledajući samo jednu sezonu. Otac im je objasnio da su svi bili u pravu, zato što je svaki od njih vidio samo jednu sezonu u životu drveta. Ustraj tijekom teških faza u životu i bolja vremena će sigurno doći. Odustaneš li zimi, propustit ćeš obećanja proljeća, ljepotu ljeta, i ispunjenost jeseni. Ne dopusti da bol jedne sezone uništi radost i zadovoljstvo svih ostalih. Ne sudi o životu na temelju jedne teške sezone. Živi jednostavno. Voli plemenito i darežljivo. Ustraj u nastojanjima. Govori ljubazno i blago. A sve ostalo ostavi Bogu da odlučuje. Tuga te čini humanim. Sreća te čini ugodnim i blagim. Iskušenja te čine jakim. Uspjeh te potiče da se razvijaš. Bogu se moli da ne posustaneš. Neuspjeh te čini pokornim.
| Pregleda: | 1712 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 11. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Davno je to bilo - prije preko četrdeset godina. Ali svega se još uvijek sjećam, do najmanjih sitnica, kao da se zbilo jučer. Bilo mi je tada šest godina... Badnjak godine 1931. Ležao sam u postelji, s bolesnom anginom, u temperaturi. Neću moći sam paliti svjećice i krijesnice na božićnom boru. Gledat ću ih samo ovako iz kreveta, u polusnu, uz bol u glavi i žarenje u grlu.
Već se spustila večer. Sada će mali Isus donijeti darove.
Prošle smo godine svi izišli iz sobe, da bi on, nesmetan, mogao razmjestiti darove pod bor. No danas je otac ugasio svjetlo i izišao, a ja sam ostao u sobi, u krevetu... Zurio sam u mrak. Čuo sam samo lake korake i šuštanje papira. Vidio nisam ništa... Kad se opet upalilo svjetlo, pod drvcem su bile naranče, kutija čokolade i kožnata torba koja će mi trebati slijedeće godine kad pođem u školu.
Majka mi je dala darove u krevet, i ja sam pažljivo razvezivao srebrene i zlatne vrpce, kadli otac uđe u sobu s golemom kutijom: Gledaj - reče - što ti je još mali Isus ostavio na verandi! Razmotao sam veliki arak svilenog papira u koji je kutija bila zavijena. Gle, pa to je krasna željeznica! Ista onakva kakvu sam čitavog tjedna svakog dana gledao u izlogu trgovine na uglu Ilice i Bregovite! Lokomotiva i šest vagona: jedan za ugljen, dva putnička, jedan otvoreni teretni, jedan zatvoreni teretni i jedna cisterna za benzin! Jedan ljepši od drugoga! A najljepši je bio onaj teretni s pomičnim krovom - moći ću u njega staviti, na primjer, staklene pikule i stare baterije iz džepne lampice. Kakva divota! A koliko tračnica: kad se sve spoje, ići će oko cijele sobe! I sve mi je to donio mali Isus pored onog što je ostavio pod borom. Srce mi je tuklo od uzbuđenja, krv navrla u glavu, uši su mi gorjele... Kakva divota!
Samo... Možda... ? Zašto je mali Isus željeznicu ostavio na verandi? Tu nešto nije u redu. - Tata, meni se čini, možda je to zabuna... Prošle su godine sveti Nikola i mali Isus ostavili darove u sobi. I ove godine drugi su darovi bili pod borom. Bit će da ova željeznica nije za mene. To je mali Isus zaboravio na verandi.
- Ma hajde, što ti pada na pamet! - reče otac. - Gdje bi on nešto zaboravio! On ništa ne zaboravlja ima u knjizi točno sve zapisano što kome nosi.
- Ja ipak ne vjerujem. On danas ima strašno puno posla. Mora ići u svaku kuću, u svaki stan... Nije čudo ako negdje nešto zaboravi.
- Što je tebi? Odakle ti je to došlo u glavu? Sad ćemo lijepo složititi tračnice, pa...
- Ne, ne, neću! Neću željeznicu! Nije moja! To je za nekoga drugog! Ne smijemo je mi uzeti. To bi bilo nepravedno! počeo sam plakati i ridati, gore negoli da sam dobio batine. - Neću željeznicu, nije moja!
Otac me je gledao malo začuđen i zabrinut. I najednom, kao da se nečega sjetio, reče: - Evo, znaš što! Stavit ćemo taj paket natrag na verandu, ako ga je mali Isus zbilja ondje zaboravio, vratit će se, uzeti ga i odnijeti. A ako ga ne odnese, znači da ga je želio dati tebi.
Divno, baš si se dobro sjetio, tata, kliknuo sam.
Dok je paket bio na verandi, majka me je presvlačila. Sav .sam se bio oznojio od uzbuđenja i temperature. Otac se nekako jako uozbi1jio. Stalno me je gledao, ravno u oči. Kao da se nešto duboko zamislio.
Nakon nekih pola sata otac ustane: - Sad ćemo pogledati, pa da vidimo ...
Ta minuta - dvije što je izbivao trajalo je čitavu vječnost...
Je li željeznica ipak moja?
Otac konačno uđe - praznih ruku. Majka ga je gledala začuđeno, gotovo zaprepašteno.
- Imao si pravo - reče - mora da je željeznica bila za nekoga drugog. Mali Isus ju je odnio.
Bio sam kao gromom ošinut. Ali samo za trenutak. Eto, imao sam pravo! Kako bi bilo strašno da sam zadržao željeznicu - običan lopov! Kakva sreća da se tata sjetio da je vrati na verandu!
I sve naokolo postalo je lijepo, divno, prekrasno. Tri anđelčića što su visjela na boru radosno su se smiješila, a zlatne i srebrene kugle sjale su i blještale kao mala sunca i mali mjeseci. Ovčice oko štalice pod borom kao da su oživjele, i vol, i magarac... A Majka Božja i sveti Josip kao da su zadovoljno klimnuli glavom. I mali Isus u jaslicama zadovoljno je mahnuo ručicama, veseo da je našao zaboravljeni paket i predao ga na pravo mjesto. Stotine, tisuće iglica na boru sjale su kao da je svaka od njih mala živa zelena krijesnica, a plamenovi svijeća živahno su podrhtavali, kao da i oni pjevaju: "Narodi nam se Kralj Nebeski!" Bilo je divno, neopisivo divno.
Sigurno ću ove noći nešto lijepo sanjati, pomislio sam.
Drugi sam dan bio zdrav, temperature je nestalo, kao da mi ništa nije ni bilo. Čitav sam se dan igrao s prijateljem, sinčićem udovice koja je stanovala u potkrovlju iste kuće gdje i ja. Željeznica je bila njegova. Nije čudo da ju je mali Isus bio zaboravio na našoj verandi: u njihov se stan ulazilo kroz tako uska vrata da mu je taj veliki paket sigurno bilo lakše unijeti u sobu kroz prozor, iznad naše verande.
Divna lokomotiva i njezinih šest lijepih vagona jurili su veselo ukrug. Moj prijatelj i ja natjecali smo se koji će je jače naviti, pa da što duže vozi.
Njegova nas je majka gledala i rekla mi nešto kao: "I moj je dečko imao isto tako dobrog tatu kao i ti". Izgledala je i radosna i tužna u isti mah".
Iz obližnje crkve čula su se božićna zvona.
(Miško - Mali Koncil, 1973.)
Ako možeš ostati miran kada na tvome putu
svi izgube glavu i prstom pokazuju na tebe; Ako sačuvaš povjerenje kada svi ostali sumnjaju; Ako možeš čekati a da se ne umoriš čekajući; Ako ne lažeš kada čuješ laž, Ako ne mrziš kada tebe mrze, I ako se ne praviš previše dobar, niti govoriš previše mudro;
Ako snivaš, ali ti snovi nisu sve; Ako misliš, i misli ti ostaju uvijek čiste; Ako znaš prihvatiti, i pobjedu i poraz; Ako možeš podnijeti da tvoju istinu varalice iskrivljuju da bi lakše prevarili budale; Ako vidiš kako u djeliće razbijaju tvoj cilj, I miran se sagneš da pokupiš ostatke; Ako možeš sakupiti sva svoja dobra I staviti ih na kocku, sve odjednom, I izgubiti, i početi ponovo ispočetka; Ako možeš prisliti svoje srce, živce i svoje mišiće da služe tvojim ciljevima, i kada su malaksali, I ako ustraješ kada sve zastane, Osim Volje koja ti govori: "Drži se dobro"; Ako možeš hodati s kraljevima i ne izgubiti ljudskost; Ako te ni prijatelj ni neprijatelj ne mogu povrijediti; Ako svaki čovjek znači nešto za tebe, ali ni jedan previše; Ako znaš dobro ispuniti svaku minutu svog života, I svakog trenutka ideš pravim putem; Tvoja će biti zemlja i sve njeno blago, Jer Biti ćeš Čovjek, sine moj!(R. Kipling)