Štap Novo!
0 preuzimanja
Za mojim vratima visi čitav niz štapova.
Oni me podsjećaju na razne zgode iz mog života. Ali posebnu pažnju zaslužuje samo jedan, i to onaj s kožnatim navlakom. No da mi pripovijedam kako sam došao do njega. Slučaj nije za mene ni malo pohvalan!
Jedne ciče zimske večeri, za najveće snježne vijavice i oluje, pokuca netko snažno na moja vrata. Bilo je već kasno. Kod mene nad dovratnikom vani gori jaka žarulja da mi mrak ne sjeda izravno na prozore. Pođem da otvorim kasnome gostu, sve preko volje. Čim sam otvorio vrata istrgnu mi oluja snažno kvaku iz ruku, a snijeg navali u predsoblje. Na stubama ugledah Jozu, starog prosjaka i pijanicu. Dođe on često. Pokuca čvrsto, svjestan da bar na to ima pravo, i pruži ruku da mu nešto udijelim. Uvijek tako, bez ijedne riječi pozdrava i zahvale. Samo me prodorno motori svojim kristalnim očima. A ja bih uvijek nešto dao: ili skrajak salame, ili komad kruha i nešto novca, već koliko se našlo u džepu od hlača.
Imao prosjak na leđima i krasan štap, a o njemu obješenu u prosjačku torbu.
Ovaj put me posebno smetala njegova ćela, koji je doslovce prekrio snijeg i led. Uzeh s vješalice svoju novu vunenu kapu, i dok je još malo zastao snažnom mu je navučem na glavu, sve preko ušiju. Blaženo se osmjehnu i krene natrag u tamu, studen i zimu… Motrio sam ga sažalno kako odlazi, a mozgom mi hitro prostruji misao: u ovo nevrijeme ne tjera se ni psa od kuće! Na dnu zgrade imaš sobičak, topao, spreman za gosta ako naiđe. Tu je prazan krevet, stol i stolica. Nađe se tu uvijek i po komad suhog mesa, u prozoru hladno pivo, a u kuhinji nešto tople juhe.
„Povedi jadnika tamo i zakloni ga od zime za ovu noć“, govori mi snažno glas u mojoj nutrini! Ali, jao mojoj čistoj kući domaćici! Prosjak je pun prnja, ušiju i druge gamadi. Sve će zamazati i zasmrdjeti. A tko će to sutra čistiti? Eto opet vike i kuke na mene. Ne, ne! To ne ide! Nikako! I ja zatvorih vrata. No srce me korilo i savjest mi je prigovarala dugo u noć.
Sljedećeg dana dođe do mene grobari i ponudi mi da uzmem jedan krasno izrađen štap. Majstorski posao od crnog oraha. Na vrhu mu izrezbarena glava s bradom i brkovima, a i ostali čvorovi na tom štapu nosili su svaki po izrezbareno lice što zja otvoreni usta, kao da sva usta nešto snažno dovikuju čovjeku.
- Biste li vi to kupili? - upita grobar.
- A odakle ti to?
- Odakle!? Danas moram ukopati prosjaka Jozu. Badava iskopati grob u ovoj smrznutoj ilovači i ukopati jadnika. Tko će mi što platiti kad on ništa nema osim ovoga štapa?
- Što? Umro Jozo? Kad?
- Noćas. Zapravo i nije umro, nego se smrznuo!
Smjesta se sjetih svoje tople sobice i našeg sinoćnjeg susreta. I bude mi veoma nelagodno pri duši. Kupio sam štap i bogato ga preplatio. Grobaru su radosno zasjale oči. A ja mu rekoh: - Evo ti mjesto plaće... Stavi mu i križ, veliki, hrastov… I napiši ime!... Ukopaj ga krśćanski!
Ovdje moram još nešto dodati. Ne da nekoga kudim ili sudim. Rekoh tek sebi otvoreno: - Eto vidiš, kako ti je često u životu. Zlo koje počinimo možemo okajati i ispovjediti. Ali dobro koje smo propustili učiniti Kristu u svome bližnjemu ne vraća se i ne popravlja više nikada!
Karl Heinrich Waggerl (prijevod fra Ivan Marija H.) iz MAK-a, prosinac 1975.
| Pregleda: | 1935 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Ima jedna vrsta kaktusa koji cvjeta dva ili tri put godišnje. Neugledne je vanjštine, ali ima prekrasan cvijet. Cvjeta noću, kada ga nitko ne vidi.
Kad padne duboka tama rastvore se krupni, prekrasni cvjetovi, a kuća se ispuni opojnim mirisom. A ujutro... cvijet je mrtav. Odaje tragove ljepote koja prolazi.
Od koga i za koga ova pažnja?
Od koga i za koga ova rasipnost i darežljivost?
Kaktus me podsjeća na Boga koji je rasipan i darežljiv; koji daje svoje darove velikodušno; koji daje ljepotu kaktusovu cvijetu samo za jednu noć, bez obzira hoće li to netko zamijetiti ili neće.
Bog se raduje svemu što stvara, a još se više raduje kad ljudi zapaze da radi njih i njihove radosti stvara sva dobra i ljepote. I tako se Bog i ja radujemo kaktusovu cvijetu na mjesečini (ako je ima), cvijetu koji živi samo jednu noć.
Kaktus me podsjeća i na ljude.
Ima ljudi koji cvjetaju samo za jedan tren i samo onda kad ih nitko ne vidi; da ne bi ljudi hvalili njihovu dobrotu i ljepotu i da tako ne izgube nagradu kod Oca nebeskoga. Ali za takve trenutke kad ljudi cvjetaju u svom najboljem izdanju vrijedi živjeti.
Ima ljudi koji su tako obični i za koje ne bismo nikada rekli da nas mogu nečim iznenaditi.
Ima ljudi koji cvjetaju samo dva – tri puta godišnje.
Valja znati da sve biljke cvjetaju i, ma kako neznatan bio njihov cvijet, imaju šansu donijeti plod, a svaki plod krije novo sjeme.
Valja pažljivo promatrati ljude da bismo uživali u njihovu cvjetanju, makar samo za tren.
autor nepoznat
U jednoj se basni priča o ribama koje su međusobno razgovarale.
Ima riba koji misle da naš život potpuno ovisi o vodi. No vodu mi nikad nismo vidjele. Što je voda?