Živjeti s ružom Novo!
0 preuzimanja
Perzijska bajka govori kako je jednog dana skitnica pronašao komad gline toliko prožet parfemom da je miris ispunio cijelu sobu.
“Što si ti”? odmah je upitao. “Dragulj iz Samarkande, ili rijetki prerušeni trn? Ili neka druga dragocjena tvorevina?"
“Ne, ja nisam ništa drugo osim komada najobičnije gline”.
“Ali, odakle taj tvoj divan miris”?
“Prijatelju, otkriti ću ti tajnu: ŽIVJELA SAM POKRAJ RUŽE”.
A kršćani bi trebali živjeti pokraj Isusa. Živjeti poput Njega, raditi ono što bi On htio, govoriti poput Njega, čak i razmišljati kao On.
Ako ne živimo blizu Njega, bez obzira na brojne dobre osobine koje imamo, koliko god se trudimo, koliko god smo dobri prema drugima, ako ne provedemo vrijeme s Njim, ne možemo biti dobar odraz Njega i Njegove ljubavi.
Radi se o molitvi, primanju sakramenata, čitanju Svetoga pisma, predanju Božjoj volji.
Mnogi od nas jednostavno se prilagođavaju obimu posla i odgovornostima, što samo vodi do više stresa. Odvajanje vremena za odmor pomaže pri oslobađanju pritiska, ali prijatelji ili obitelj ne mogu nam dati ono što Krist može.
Većina ljudi neće pročitati Bibliju, ali će promatrati vaše ponašanje!
On je rekao: “Ostanite u Meni, i Ja u vama!” (Iv 15:4).
Zato budi primjer, ne propovijed!
“Po tome će svi znati da ste Moji učenici, ako budete imali ljubavi jedni za druge”. (Iv 13:35)
| Pregleda: | 1760 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Jednog dana jedan vrlo imućan čovjek popeo se na tavan svoje kuće u potrazi za nagradom koju je dobio kao poslovni čovjek godine! Kopajući po kutijama, naiđe na malu bilježnicu svoga sad već odraslog sina. Bio je to njegov dnevnik.
Jedne godine, uoči Božića, mali siromašan dječak usnuo je da mu je došao mali Isus i donio mu dar kako bi ga razveselio.
Njegova je majka bila siromašna udovica. U sobici gdje su stanovali nije bilo ni pokrova nad ognjištem. Nisu oni ni trebali kuhati jer su se hranili kruhom koji bi isprosili. Kako bi Isus ušao?
Razbijajući tako svoju glavicu, djetetu pade na pamet da s vanjske strane prozora stavi svoju poderanu cipelu: tu bi Isus, kad bude prolazio, mogao staviti svoj dar.
I tako, dok se njegova majka umorna odmarala, uze dječak svoju cipelu i stavi je na prozor. Zatim legne i zaspi. Sanjao je o pijetlu na ražnju, što ga je dan prije vidio u pečenjarnici, zatim o narančama, pa o malim orguljama koje su svirale, svirale, svirale…
No, umjesto orgulja, kad se probudio, čuo je kako zvone zvona najavljujući blagdan…
Protrljavši oči dječak se sjetio svega što mu je bilo na srce: Božića i njegovih darova. Što li mu je samo mogao mali Isus staviti u poderanu cipelu?
Skočio je sa slamnjače i potrčao k prozoru. Kružio je znatiželjnim očima amo-tamo i konačno pogledao u cipelu.
Bilo je nešto unutra, ali nije mogao dobro vidjeti što. Gurne ruku u cipelu i uzvikne: napipao je nešto mekano i hladno!... Bio je to vrapčić, napola ukočen od noćne hladnoće, koji se u zoru sklonio u cipelu kao u gnijezdo. S napola zatvorenim kapcima vrapčić je ostao šćućuren, bez ikakva znaka da bi odletio.
Dječak se još uvijek smiješio. Taj ga je mali živi vrapčić razveselio više nego bilo što drugo. Uostalom, bio je to dar od Djeteta Isusa.
Donesen u sobicu, vrapčić je izletio, raširio krila i skakutao, okrećući pametno svoju glavicu.
Uto je stigla i dječakova majka koja se malo odmorila.
- Sretan Božić, dijete moje, neka te Bog blagoslovi! - reče dječaku.
- A onda opazi vrapca i upita: - Oho, što je to?
- To je dar Djeteta Isusa - uvjerljivo odgovori dječak.
I ispriča majci gdje je našao to malo biće.
- Dobro došao, siromašku! - uskliknu žena. I kako je već bila dobra doda: - Vidiš, dijete drago, kao god čovjek bio siromašan, uvijek može pomoći nekome siromašnijem od sebe!
To rekavši dade vrapčiću mrvice koje su preostale od prijašnje večeri.
MAK, prosinac 1981.