Knjiga od jedne jedine riječi Novo!
0 preuzimanja
Neki pisac imao je jednu čudnu ideju, koja mu nije davala mira ni danju ni noću. Htio je napisati knjigu koja bi bila sastavljena od samo jedne stranice. Na toj jedinoj stranici bio bi samo jedan red, a u tom redu samo jedna riječ. Ali riječ u kojoj bi bila sadržana sva misao piščeva. Godinama je o tome razmišljao ali nije uspio naći tu jednu jedinu riječ.
Ono što je bilo njemu nemoguće, nama kršćanima je moguće. U našoj vjeri nalazi se jedna riječ u kojoj je sve sadržano: objavljenje i misterij, osnova Božja i određenje čovjekovo, veselje, snaga, filozofija i vjera. Ta riječ je: Raspeti. U toj riječi sadržano je čitavo kršćanstvo.
"Pogled na križ, što se diže nad ovim grobom u znak nade, napunja me šutnjom. O da bi se vi u svojim mislima prenijeli preko onoga dubokoga ponora, što dijeli zemaljske znanosti, - koje su tako uske i ograničene u svakom pogledu, makar na njima radili ljudi i izvanrednih sposobnosti, - do onih uzvišenih istina božanske znanosti, koje će se nama istom u nebu objaviti." (Augustin Cauchy, franc. matematičar ožalošćenima na grobu svog kolege Binet-a)
iz knjige Primjeri privlače, Biskupski ordinarijat, Katehetski ured, Split 1965.
| Pregleda: | 1844 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Andrea je imala jednu jedinu želju - biciklu. Jednu žutu biciklu, brzinku, koju je vidjela u izlogu u gradu. Od nje su joj rasle zazubice. Vidjela ju je u svojim snovima, u bijeloj kavi, u spomeniku Karlu Velikom koji je bio na školskoj knjizi.
Ali Andreina majka je imala mnoštvo dugova, troškovi su rasli svaki dan. Nije još mogla kupiti skupu biciklu koju je sanjala Andrea.
Andrea je poznavala majčine novčane poteškoće i zato je odlučila zatražiti biciklu direktno od Boga. Za Božić. Svake večeri Andrea je istom rečenicom započinjala svoje molitve: "Sjeti se učiniti da imam žutu biciklu za Božić. Amen."
Svake večeri majka je slušala Andreine molitve za žutu biciklu i svake večeri žalost je više pritiskala njeno srce. Majka je znala da će Božić postati najtužniji dan za Andreu. Nije mogla nabaviti djevojčici biciklu i djevojčica će biti rastužena na smrt.
Stigao Božić; i naravno Andrea nije dobila biciklu. Navečer, kao i svake večeri djevojčica je kleknula pored kreveta i izgovorila svoju molitvu.
"Andrea" reče majka tužno, "mislim da ćeš biti nezadovoljna, jer nećeš dobiti biciklu za Božić. Nadam se da se ne ljutiš na Boga jer nije odgovorio na tvoje molitve." Andrea pogleda majku:"O, ne mama, nisam ljuta na Boga. Odgovorio je na moje molitve. Bog je rekao: NE!"
Naučimo iskreno moliti "Budi volja Tvoja!"
Imao sam sedam ili osam godina. Često sam se igrao s dječakom iz susjedstva. Zvao se Heinrich Brasch. On me naučio kako se prave praćke. Gumenu vrpcu treba pričvrstiti na rašljastu granu. Takve smo grančice izrezivali iz živice. Bilo je proljeće, korizma, vrijeme Gospodinove Muke. Jedoga nedjeljnog jutra Heinrich me pozove: