Usudi se - priča o samopouzdanju Novo!
0 preuzimanja
Odluči neki car, zbog nekakvoga važnog položaja na dvoru, testirati svoje dvorjane.
Okruže ga moćni i mudri ljudi i car im reče:
- U nedoumici sam i zanima me tko je od vas u stanju to riješiti.
Odvede ih potom do jednih ogromnih vrata; toliko velika vrata još nitko nije bio vidio.
- Ovo su najveća i najteža vrata u mojem carstvu, objasni car. Može li ih koji od vas otvoriti?
Neki stanu samo izdaleka odmahivati glavom. Drugi, koje smatrahu mudracima, zagledali vrata izbliza, no onda ipak priznali kako ih ne mogu otvoriti. Na kraju se svi slože kako je zadatak pretežak i da ga ne mogu riješiti.
Tada jedan dvorjanin, ipak, priđe vratima: zagledavao ih, opipavao, gurao, nastojao pomaknuti...
Odjednom, povuče ih snažnim trzajem i gle - vrata se otvore! Bila su odškrinuta, ne i zaključana, i nije bilo potrebno ništa drugo do samopouzdanja da se to utvrdi i da se prema tome postupi.
Car objavi: - Ti ćeš dobiti položaj na dvoru. Nisi se oslonio samo na ono što vidiš. Usudio si se pokušati ono što se u početku činilo nemogućim.
Usudi se! Mnoga su vrata odškrinuta.
prema: Pričaj mi priču (Rijavec-Miljković)
| Pregleda: | 2554 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Kad bi se Bog mogao spoznati svakodnevnm kupanjem,
rado bih bila kit u morskim dubinama. Kad bi se spoznavao jelom korijenja i plodova, obličje koze poprimila bih. Kad bi mi se otkrio nizanjem brojanica, govorila bih molitve na mamutskim perlama. Kad bi klanjanje kipovima skidalo s Njega veo, ponizno štovala bih kremenu planinu. Kad bi se Gospod dao s mlijekom usisati; znala bi Ga mnoga i telad i djeca. Kad bi došao kad napustiš žene, ne bi li tisuće postale eunusi? Ali Mirabai zna da se Gospod može naći. Potrebna je jedino ljubav.
(Mirabai, srednjovjekovna indijska princeza)
Zahvaljujući svojim izuzetnim osjetima i izvježbanim sposobnostima, jedna se je muha uvijek uspijevala uvući u svježe,
i hranom bogate, prostorije, gdje to drugim muhama nije polazilo za rukom, a izlažući se pritom mnogostrukim rizicima jer je njena prisutnost redovno bila nepoželjna.
Međutim, naružana samopuzdanjem i oprezom, opremljena satelitskim okom, uz izuzetnu sposobnost manevra krilima, blagovremeno je izbjegavala mnogobrojne udarce koji su se na nju obrušavali, bilo otvoreno ili iz prikrajka.
Znala je kada i gdje se treba primiriti, a kada otvoreno izaći i uživati u blagodatima namirnica koje su ljudi ostavljali iza sebe.
Sve je bilo dobro do onoga dana kad je osjetila neodoljivi miris meda u nosnicama.
Opijena njime, kao da je izgubila razum, nestrpljivo čekajući da prestane lov na nju. I da se potom prepusti osjetima koji će je dovesti na izvor blagodati njoj omiljene hrane.
I dok je halapljivo jela razmazani med, noge su joj sve dublje tonule u ljepljivu smjesu iz koje se više nije mogla pomaknuti.
Ni iznimni napor krila nije bio dovoljan da se izvuče iz kobnog zagrljaja u koji ju je gurnula nesputana strast.
Posljednje riječi koje je čula, prije nego što su je napori potpuno iscrpili, bio je komentar jednog prolaznika, čiju je mudrost bilo kasno primjeniti: ”Više se muha uhvati na žlicu meda nego na sto litara octa.”