Legenda o toplom kamenu Novo!
0 preuzimanja
Prema jednoj legendi, nakon požara u Aleksandrijskoj knjižnici u Egiptu, sačuvana je jedna knjiga. Budući da nije bila posebno vrijedna prodana je nekom siromašnom čovjeku za nekoliko novčića. Knjiga nije bila posebno zanimljiva, ali je između njenih stranica bio umetnut tanak papirus na kojem je bila zapisana tajna “toplog kamena”. Topli kamen je mali oblutak koji je mogao pretvoriti bilo koji metal u čisto zlato. Na papirusu je pisalo da je topli kamen negdje među tisućama sličnih kamenčića i da širi toplinu, dok su svi ostali hladni. Odlučivši krenuti u potragu za toplim kamenom, čovjek je prodao svoju skromnu imovinu, kupio osnovne namirnice, preselio se na obalu mora i počeo pretraživati oblutke. Znao je da bi se moglo dogoditi da - dok bude tražio magični kamen - uzme jedan isti oblutak mnogo puta. Zato je sve one koji su bili hladni bacao u more. Cijeli dan je proveo tražeći ali nije našao topli kamen. Ipak nije odustajao. Uze kamen. Hladan. Baci ga u more. Uze sljedeći. Baci ga u more. Tako su se dani nizali u tjedne, tjedni u mjesece. Jednog dana je, međutim, uzeo kamen koji je bio topao. Bacio ga je u more prije nego što je shvatio što je učinio. Razvio je tako snažnu naviku bacanja kamenja u more da nije primijetio da je to bio kamen koji je mjesecima tražio. Tako je i s prilikama u životu. Ako nismo dovoljno obazrivi, lako se može dogoditi da uopće ne primijetimo pruženu priliku i da nam izmakne iz ruku.
| Pregleda: | 2037 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 22. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Pošao lovac sa svojim novim psom u pokusni lov. Loveći, pogodio je patku koja je pala u jezero. Pas je odšetao po vodi, zgrabio patku i donio je svom gospodaru.
U pravoj bujici svakidašnjih promjena raspoloženja, ljudi pitaju jedni druge: jesi li ti optimist ili pesimist? I obično iznalaze srednji izlaz u odgovoru: ja sam realist - čime nije ništa rečeno. I optimist i pesimist imaju pravo javnosti.
Pa ipak, optimisti su zanimljiviji i nekako privlačniji. Oni su kao neka neobična bića. Kad je zemlja puna čičaka i korova, oni uvijek otkrivaju cvijetak i travu. Kada se sve suši i pretvara u pustoš, oni su rijetke ptice selice koje osjećaju i otkrivaju blagotvornu oazu.
Zbog toga često dobivaju nadimke: zanesenjaci koji žive izvan stvarnosti, naivci koji pojma nemaju, sanjari koji se predaju utopijama.
Suvremeni duhovni pisac Phil Bosmans smatra da se pesimisti nazivaju realistima koji s obje noge stoje na tlu stvarnosti, ali da su zapravo zagazili u prljavštinu svijeta, toliko zasjenjeni da ne vide ništa od sunčane strane života, pa se pita: Zašto vjerujem u optimiste?
Zato što oni polaze na put k sunčanoj strani, k zemlji gdje se može živjeti i preživjeti. Optimisti su ljudi koji vjeruju u plodove Duha: ljubav, radost, strpljivost, vjernost, srdačnost, dobrotu. A pesimisti kao da nikad nisu okusili te plodove pa umiru prije smrti. I zaključuje taj pisac: "Samo će optimisti preživjeti!"
Ova optimistička tvrdnja o optimistima odgovara zašto unatoč svemu možemo biti optimisti. Bez opravdana razloga optimist je sigurno naivac, idealist, utopist, sanjar, izvanzemaljac. Ali optimizam nije apstraktni pojam, filozofski proizvod, potrošna roba, već je plod jednog procesa.
Čovjek koji zrači optimizmom jest čovjek koji zrači radošću, vedrinom, zadovoljstvom zbog nade koju osjeća i nosi u sebi.
Tu nadu kršćani svrstavaju u red tzv. bogoslovnih kreposti, zajedno s vjerom i ljubavlju.
A ta nada ima uporište u Bogu, koji je ludo zaljubljen u čovjeka, u svoje remek-djelo. Bog ima u čovjeka beskrajno povjerenje te mu je sve predao u ruke. To je razlog optimizma u životu čovjeka.
O nadi je, dakle, riječ. Ima je sve manje, pa je i optimizma vrlo malo. Vjernik zato ni u ovim tmurnim vremenima ne zdvaja (nije neodlučan), već nošen nadom pali svijeću optimizma. Jedno svjetlo teško razbija mrak, a stotina svijeća tjera tmine.
To je ujedno i poticaj da ne samo pojedinac, nego i obitelj, pa i šira zajednica, nadom rastjera oblake koji su se nisko spustili i prijete da zamrače ovaj svijet. Lakše je prekrižiti ruke i sve to mirno gledati proklinjući tamu. Teže je zavrnuti rukave i rastjerivati maglu.
Zato vjerujem da će samo optimisti preživjeti, jer njima pripada budućnost.
nepoznati autor