Topolino i mehanički miš Novo!
0 preuzimanja
„Upomoć, upomoć, eno miša!“ Na taj povik tanjurići, žlice i vilice razletjeli bi se na sve strane.
S dušom u nosu, Topolino bi dojurio u svoju rupu. On nije htio ništa drugo doli pokupiti mrvice ispod stola. Ali svaki put kad ga ugledaju, nastane takva zbrka. Jedni viču upomoć, drugi se laćaju metle. Jednoga dana, dok je bio sam u kući, Topolino začuje cijukanje u Gizelinoj sobi. Prišulja se polako i gle: tamo je bio drugi, pomalo neobičan miš. Umjesto šapa imao je kotačiće, a na leđima limeni ključ za navijanje.
»Tko si ti?« upita Topolino.
»Zovem se Pipo, mehanički sam miš. Omiljena sam igračka gospođice Gizele. Naviju me i ja onda jurim ukrug. Gospođica Gizela se o meni brine, spavam na njezinu mekom jastuku među lutkama zajedno sa slonićem. Svi me vole!«
»Mene nitko ne voli«, reče Topolino tužno.
No ipak bijaše sretan što je pronašao prijatelja.
»Hajdemo u kuhinju potražiti kakvu mrvicu sira«, reče Topolino oduševljeno.
»Ah, ja ne mogu hodati«, odvrati Pipo. »Ja se krećem samo kad me naviju, ali to nije bitno, važno je da me vole.« Topolino je također zavolio Pipa, pa je često odlazio u sobu gospođice Gizele da ga posjeti. Pripovijedao mu je svoje doživljaje s metlama, mišolovkom i tanjurima. Pipo je pak njemu pričao o sloniću, o plišanom pingvinu i osobito o djevojčici Gizeli. Tako su njih dvojica provodili cijele dane zajedno.
Šarena gušterica
Kad bi ostajao sam u svojoj rupi, Topolino je razmišljao o Pipu i sve više mu zavidio. »Ah!« uzdahnuo bi. »I ja bih volio biti mehanički miš, pa da me svi vole i paze.«
Jednoga dana Pipo ispriča prijatelju čudnu priču. »Čuo sam«, u povjerenju će mu, »da u vrtu na kraju staze, tamo ispod grma ribizla, stanuje čarobna gušterica koja može pretvoriti jednu životinju u bilo koju drugu.«
»Možda bi mene mogla pretvoriti u mehaničkog miša?« pomisli Topolino.
Još istoga dana pođe Topolino u vrt i stane na kraj staze.
»Gušterice, gušterice«, pozove tiho.
Pred njim se pojavi velika šarena gušterica.
»Je li istina da me možeš pretvoriti u mehaničkog miša?« upita on.
»Naravno da mogu«, reče gušterica. »Kad bude puni mjesec, donesi mi ljubičasti kamenčić.« Danima je Topolino pretraživao svaki kutak vrta tražeći ljubičasti kamenčić, ali nigdje ga nije mogao naći. Bilo je žutih, plavih, zelenih, no ljubičastom kamenčiću ni traga.
Na kraju se umoran i gladan vratio kući. U kutu pred ulazom gdje se odlagalo smeće ugleda kutiju punu starih igračaka i tamo, među kockicama i potrganim lutkama, ugleda Pipa.
»Što se dogodilo?« upita Topolino. Pipo mu ispriča tužnu priču.
Gizela je imala rođendan, došli su brojni gosti i svatko je donio dar. »Sutradan«, uzdahnu Pipo, »mnoge su stare igračke strpali u ovu kutiju, i sad će nas baciti u kantu za smeće.« Topolino se gotovo rasplakao. »Jadni Pipo, jadni moj prijatelju!« pomislio je. Istoga časa neka sitnica privuče njegovu pažnju. Je li moguće? Da, vidio je ljubičast kamenčić.
Sav izvan sebe od sreće, zgrabio ga je svojim šapicama i otrčao u vrt. Bijaše pun mjesec. Zastao je pred grmom ribizla i povikao:
»Gušterice! Hej, gušterice!« Iz grma je uskoro provirila šarena gušterica.
»Puni mjesec jest, ljubičasti kamenčić je tu, a što si ti ono htio postati?« »Ja bih želio...«, Topolino načas zastade, a onda će: »Gušterice, bi li mogla pretvoriti mehaničkog miša u miša kao što sam ja?« Gušterica spusti velike vjeđe, začu se gromoglasni tresak, a zatim se opet sve utiša. Gušterice je nestalo zajedno s ljubičastim kamenčićem. Topolino potrča u kuću. Pred vratima je stajala kutija - prazna. »Možda je prekasno«, pomisli i tužna srca pođe u svoju rupu.
No uskoro začuje cijukanje. Prišulja se oprezno izlazu i ugleda mišji repić.
»Tko je tamo?« upita znatiželjno.
»Ja sam, Pipo!« reče miš.
"Pipo! Pa to si ti, Pipo!" uzvikne Topolino i nadoda: "Živjela gušterica, živjela njezina čarolija!"
Dvojica prijatelja radosno se zagrle. Izašli su u vrt i pred grmom plesali do zore.
Leo Lionni
| Pregleda: | 4522 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 22. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Jaslice su susret čovjekove bijede i Božje dobrote i nježnosti, koja sili svakoga da tu božansku ljubav posvjedoči uzajamnom ljubavlju i praštanjem, uzajamnim darivanjima i čestitkama.
"Božić i jaslice su tijesno povezani. Kad mislimo na Božić mislimo odmah i na jaslice. Luka u svom izvještaju triput spominje jasle. Marija "porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle." (Lk 2,7) Anđeo pastirima daje raspoznajni znak: "Naći ćete novorođenče povijeno, gdje leži u jaslama." (2,12). Pastiri pohitješe i pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama." (2,16)
"Jasle" nam govore da se radi o štali. Predaja od apostolskih vremena govori o špilji. Bila je to jedna od brojnih prirodnih špilja koje se i danas vide u blizini Betlehema, a služila je kao štala. Udubine u špilju i danas lako posluže kao ležaj da se u njih položi dijete. Tu su se sklonili Marija i Josip očekujući rođenje Djeteta.
"Položila ga u jasle" (Lk 2,7) Jasle podrazumijevaju i domaće životinje. Pseudo-Matejevo evanđelje iz 8. stoljeća kaže: Isus se rodio u špilji, a treći dan Marija je krenula u štalu gdje su bili vol i magarac i položila ga u jasle. Vide u tome ostvareno Izaijino proroštvo: "Vol poznaje svoga vlasnika, a magarac jasle svoga gospodara. Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije." (Iz 1,3) Isusa su prihvatile i životinje, a njegov narod ga nije prihvatio.
Na Zapadu se otajstvo Božića počelo i zorno prikazivati u prigodnim igrokazima. Brzo će se pokazati i "jaslice". Sv. Franjo 1223. godine u Greccio slavi Božić u prirodi, sa živim figurama pastira, ali otajstvo je u euharistiji. Zato ih i nazivaju euharistijskim jaslicama. U 13. stoljeću se već pokazuju "klasične" jaslice.
Otajstvo je prikazano ili u špilji ili u štali. Marija je zdesna, a Josip lijevo od malog Isusa u jaslicama. Tu su životinje: vol i magarac. Ima jaslica i s vukom, panterom, lavom, medvjedom, kao ostvarenje Izaijina proroštva: "Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lav zajedno će pasti, a djetešce njih će voditi. Krava i medvjedica zajedno će pasti." (Iz 11, 6-7)
Zatim su tu pastiri sa svojim ženama i djecom, kako to opisuju apokrifna evanđelja. Oni su sa svojim stadima i s darovima.
Nakon njih dolaze "kraljevi", prema Izaijinu proroštvu: "Mnoštvo deva prekrit će te, jednogrbe deve iz Midjana i Efe. Svi će iz Šebe doći donoseći zlato i tamjan i hvale Jahvi pjevajući." (Iz 60,6) A Psalam 72, 10 govori: "Kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare, vladari Arabije i Sabe danak donositi." Prema trima darovima predaja govori da su bila tri kralja. Prikazani su kao predstavnici triju čovjekovih životnih dobi i kao zastupnici triju rasa: Semit, Ham i Jafet. Već od četvrtog stoljeća poznamo im i imena: Gašpar - mladić, predstavnik Azije; Melhior - starac s dugom bradom, predstavnik Europe; Baltazar - muž, s punom bradom, crnac, predstavnik Afrike. Uz jaslice se pojavljuju i nove životinje, bogato ukrašene: deve, konj i slon.
Nad jaslicama blista zvijezda mudraca, i anđeo Gospodnji koji naviješta najdublji smisao Božića: "Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!"
Pozadina jaslica je redovito skicirani Betlehem, katkad i Jeruzalem u daljini. Ali tu su i krajolici prostora i vremena u kojem se živi.
Isusovo rođenje je prikazano na tisuće ikona i slika na Istoku i na Zapadu. Vrhunski umjetnici pokušavaju to otajstvo prikazati na najljepši način. No to posebno čine preko jaslica koje nalazimo u svim katoličkim crkvama, kao i u kućama katolika, i na svim javnim mjestima gdje je katolicizam prisutan.
Uz jaslice se u 18. stoljeću pojavljuje i bor, simbol života, što je Krist. Ukrašen darovima i svjetiljkama, u nekim stranama jabukama, koje podsjećaju na "plod raja". Želi se time naglasiti da je Isus Krist Svjetlo i Život, da nas je spasio od smrti i grijeha, te da je znak i očitovanje božanske ljubavi.
Da, jaslice su susret čovjekove bijede i Božje dobrote i nježnosti, koja sili svakoga da tu božansku ljubav posvjedoči uzajamnom ljubavlju i praštanjem, uzajamnim darivanjima i čestitkama.
Oko jaslica se stvara istinska božićna radost i sreća koja dolazi do izražaja u zanosnim i ugođajnim božićnim pjesmama koje svaki katolički narod sklada kroz vjekove. One stvaraju kod svakog naroda bogato i neprocjenjivo glazbeno i narodno bogatstvo.
Ostaje uvijek ono bitno, toliko ponavljano od Srednjeg vijeka: "Da se Isus i tisuću puta rodi, ako se ne rodi u tebi, za tebe je sve propalo." I ona druga misao: "Ako napustiš (slaviti) blagdane i blagdani će tebe."
Mir i radost, ljubav i zajedništvo, nježnost i blaženstvo, uvijek stvaraju istinski proživljeni blagdani."
Celestin Tomić
- Je li čovjek učinio nešto veliko za opću stvar ako je izlio lončić vode u more? - upita Starca domaćin u nekoj kući.