Pljesak zahvalnosti Novo!
0 preuzimanja
Nakon što je glazbena umjetnica, po završetku svoga uspješnog nastupa, ispraćena burnim pljeskom, napustila pozornicu, na pozornicu su hitrim korakom izašla tri muškarca.
Njihovom hitrom dolasku odazvao se jednako hitar pljesak prisutnih, koji se za tren rasuo uz prigušen i zbunjen smijeh. Naime, tri muškarca bili su pomoćni radnici, čiji je posao bio što brže i neprimjetnije pripremiti pozornicu za sljedeću točku programa.
Oni su se na takve zabune navikli, pa su s osmjehom na licu obavili svoj posao. Pritom nazočna publika, uz blagi osjećaj nelagode, u tišini iščekuje nastavak programa. Ali za nelagodu nema razloga. Jer i ona trojica zavrjeđuju pljesak. I njihov je posao dostojan poštovanja.
Nezgoda je u tome što prema ustaljenim običajima pljesak pripada ponajprije umjetnicima i sportašima. I političarima prigodice. No, pljesak može biti iskaz prepoznavanja istinskih vrijednosti, ali može biti i prevrtljiv, i neutemeljen i nemilosrdan.
Mnogi obavljaju poslove uz koje, po naravi stvari ne spada pljesak. Te poslove, premda često i nisu odmaknuti od pogleda javnosti, ovija neka tišina. Oni se mogu obavljati i u ozračju ozbiljnosti i vedrine, ali, u svakom slučaju, spadaju u neki drugi svijet.
Rijetko kada je pljesak doživjela neka medicinska sestra ili laborantica. Rijetko noćni čuvar, vatrogasac, drvosječa ili pometač ulica. Rijetko ga je doživjela radnica u cvjećarnici, radnica na traci ili krojačica.
Ali, to ne treba biti razlog za tugu. Jer odsutnost pljeska ne umanjuje vrijednost posla niti dostojanstvo onoga tko ga obavlja.
Osim toga, uz pljeskanje rukama postoji i pljeskanje srcem. Mnogi, koji nikada nisu imali prigode čuti pljesak ruku njima upućen, itekako su imali prigode iskusiti pljesak srca. I on je istinsko opravdanje čovjeka. Života.
Pa ako i nakon čitavog života, proživljenog u predanoj zauzetosti za svoje najbliže, u predanom služenju i znanima i neznanima, izostane pljesak srca, ni to nije pogubno, ma koliko bolno i neshvatljivo bilo.
Jer srce zna, uvijek zna, za koga je živjelo.
A i to je svojevrstan pljesak. Pljesak zahvalnosti.
Stjepan Lice
| Pregleda: | 2538 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Koliko čovjek mora biti uporan da bi uspio?
S 31 godinu bankrotirao,
s 32 izgubio u borbi na izborima,
s 34 godine ponovno bankrotirao,
s 35 godina izgubio suprugu,
s 36 doživio slom živaca,
s 38 izgubio izbore,
s 43 godine poražen u kongresu,
s 46 poražen u kongresu,
s 48 poražen u kongresu,
s 55 godina izgubio borbu za mjesto senatora,
s 56 nije uspio postati potpredsjednik,
s 58 izgubio borbu za mjesto senatora,
sa 60 postao 16. predsjednik SAD-a: ABRAHAM LINCOLN.
izvor nepoznat
Jednoga dana, Dobri Bog održa ispred legija anđela, arkanđela, kerubina i serafa ovakav govor: "Rekao sam ljudima: Ljubite jedni druge, a oni umjesto da poslušaju ističu razlike jedni između drugih. Stižu pritužbe kako se međusobno mrze jer nemaju istu boju kože. Odlučio sam im dati jednu dobru lekciju. Naređujem da dana 25. rujna 2006. svi živući ljudi imaju istu boju kože - boju zelene jabuke, boju nade. K tome, naređujem da svi postanu potpuno jednaki, kao da su svi blizanci. Tako svaki novorođeni sličit će ostalim novorođenima, tridesetpetogodišnja žena biti će potpuno jednaka svim tridesetpetogodišnjim ženama svijeta. Neka tako bude."
"Aleluja! Aleluja!, pjevahu anđeli i arkanđeli i kerubi i serafi, slaveći Boga koji je konačno odlučio izjednačiti ovaj turobni svijet.
Ja sam drugi i drugi je ja
Dvadeset i petog rujna 2006 godine u zoru profesor O'Neil, dobitnik Nobelove nagrade za biologiju, probudio se i ustao iz kreveta. Prolazeći pored velikog zidnog ogledala, slučajno je pogledao svoj odraz i zinuo iznenađen. Odraz u ogledalu ne bijaše njegov, nego nekog čovjeka jabuko-zelene boje, koji nije imao njegov stas, ni njegovu kosu, ni njegov nos, ni njegova usta... Profesor O'Neil dugim je koracima otrčao u kupatilo, nasapunao se i dugo ispirao sapunicu toplom vodom, trljajući najsnažnije što je mogao svoju kožu, ali ona je i dalje bila zelena, zelena poput jabuke zelene. "Ovo je noćna mora, samo jedan ružan san" promrmljao je sebi u bradu. Slijedilo je novo iznenađenje: njegov glas, njegov lijepi duboki glas na koji je bio tako ponosan, više nije bio "njegov" glas. Počeo je trčati po kući dozivajući svoju suprugu: Ana, Ana. Vidio ju je. Ali to nije bila Ana, njegova Ana, nego neka nepoznata žena. Žena jabuko-zelene kože.
Srušio se na stolicu. U tom trenutku čulo se zvona na ulaznim vratima. Čuo je glas koji govori: "To sam ja, profesore, vaš Simuawa!" O'Neil ne prepozna glas svoga susjeda Japanca. A kad je otvorio vrata, i ušao unutra... bili su isti. Samo njegovo zelenilo bijaše za nijansu svjetlije jer je bio oko pet godina mlađi. Dva čovjeka se pogledaše na trenutak i zatim prasnuše u smijeh do suza.
Slične scene događale su se po čitavom svijetu. Milijuni i milijuni ljudi i žena gledahu se u ogledalima, nazivahu TV, radio, bolnice, vatrogasce. Ali nitko nije odgovarao. Svi su bili zaokupljleni problemom kako riješiti novu nevjerojatnu situaciju: ja sam drugi i drugi je ja. Sada više nisu imali identitet. Zabrinutost i panika među ljudima zahvatila je sve, do vlada. Predsjednik SAD-a i jedan drugi poznati svjetski državnik razgovarali su specijalnim telefonom: "Reci nešto, Predsjedniče" rekao je ovaj "promijenio si glas". "Ti također, kako čujem" - odgovorio je drugi. Kada su se vidjeli u večernjem programu na televiziji otkrivli su da su njih dvojica potpuno jednaki i jabuko-zeleni. Novinar je rekao kako državnici čine sve da otkriju što se dogodilo i to poprave.
U 4.45 putnike jednog egipatkog aviona koji je letio za Atenu otela su 4 "zračna gusara". Naoružani bombama i pištoljima tražili su oslobođenje jednog Palestinca zatočenog u izraelskom zatvoru. Jedan od njih pokupio je putnicima putovnice dok je drugi govorio: "Ako zatvorenik ne bude odmah oslobođen, ubijat ćemo svakoga sata po jednog putnika. Prvo Izraelce, zatim Amerikance, Engleze i tako dalje... Ali u jednom trenutku, prije nego je sat vremena prošao svi putnici postali su jednaki - zeleni. Prema fotografijama na putovnicama nije se nikoga moglo razaznati. Bijesan, jedan od terorista zaurlao je: "Izraelci, ustanite!" Naravno, nitko nije ustao. Iskoristili su trenutak zbunjenosti otmičara i zajedničkim naporom ih razoružali a njima je preostalo samo plakati od bijesa.
Na sjeveru Afrike sve se izokrenulo. Crne sobarice i sobari potrudili su se da "nestanu" putovnice i osobne karte njihovih bogatih bijelih gostiju. Poslije pola sata nitko više nije znao tko je bio crn a tko bijel. Restorani rezervirani za bijelce bili su puni jabukozelenih posjetitelja, i oni rezervirani za crnce također.
Jedan "ne znam što" mali mali
Slijedećih dana stvari su se pogoršale. U Napulju su pedesetorica igrača dokazivali da se zovu Ronaldo i tražili povećanje prihoda od vlastitog nogometnog kluba.
Na TV je stiglo dvije stotine mladih jabukozelenih koji su vikali: "Pustite me da prođem. Ja sam Pippo Baudo!" Izgurali su sve van zajedno s pravim Pipom Baudom.
Čitavo jutro kilometri ljudi utrkivali su se za fotelju Predsjednika republike vičući: "Upravo sam stigao!"
U školi na periferiji, u 7b bila je prava kriza. Lilijan Melli, koja je bila najljepša u razredu, nije imala dovoljno suza da isplače tugu kad je otkrila da je ista, baš jednaka drugim djevojkama u razredu. Giorgio Lotti, sportaš, htio je šakama dokazati tko je najsnažniji u školi.
Svaki način dokazivanja identiteta bio je bezuspješan. Osobni dokumenti, potpis, otisci prstiju nisu koristili ničemu. Mnogi su živjeli u strahu. Nije se moglo znati tko pripada nekoj naciji a tko drugoj. Vojnici su prestali ratovati jer nisu znali tko je neprijatelj a tko ne. Svi su ljutito gledali jedni druge. Svi su sumnjali jedni u druge. Uprkos Papinoj opomeni: "Svi ste braća, ljubite se kao braća!", činilo se da se svijet vraća u stadij divljaštva.
Profesor O'Neil sjećao se da je najbolji biolog na planeti. Sazvao je sve svoje kolege, sve živuće dobitnike Nobelove nagrade, najveće znanstvenike Zemlje. Započelo je razdoblje intenzivnih proučavanja: fizičari, kemičari, astronomi, kirurzi plastičari, sociolozi, etnolozi i studenti drugih grana mjerili su, vagali, analizirali najpreciznijim instrumentima fantastične promjene na ljudima. Došli su do zaključka da sve što su proučili ne vrijedi ništa. Fenomen zelena jabuka bio je tajna prevellika za njih. Jedn "ne znam što" uvukao se u njihovo srce.
Bio je jedan mali "ne znam što", ali strašan za ljudsku vrstu i Dobri Bog ga je prekinuo. Odlučio je da na Zemlji opet bude sve kao prije.
Bijaše to novo rođenje za njih. Sretni kao da su uskrsnuli ljudi i žene prepričavali su istine koje su zaboravili. Na primjer, svaki čovjek je različit i jedinstven i neprocjenjiv. I još, u svem redu postojanja je ljepše nego oblaci na nebu ili pjev ptice ljudsko biće. Kako bijahu lijepi sada Europljani plavi, Indijci boje kave, očiju svijetlih, zelenih, plavih, Irci crvenokosi, Arapi sa crnim brkovima, kako elegantni bijahu afrički bogataši, kako bijahu lijepe japanke dubokih pogleda... "Dobro došle razlike! Dobro došli stranci! Ne bojim vas se..." Na Planeti ljudi se ljubljahu. Svi osjećaju bogatstvo razlika i sličnosti kao cvijeće na livadi u proljeće. I prestadoše ratovi jer su prekinuti svi fanatizmi rasni, politički, ideološki, vjerski...
Problemi nisu prestali, ali se za svaki tražilo mirno rješenje.
"Alejuja! Aleluja!" pjevahu anđeli, arkanđeli, kerubi i serafi.
Naravno, ovo je jedna izmišljena priča. Ali...ako se sutra probudimo svi isti s kožom boje zelene jabuke?"