Svijeća - moć mržnje i ljubavi Novo!
0 preuzimanja
Živjela jednom jedna svijeća. Bila ja to zaista posebna svijeća. Plamtjela je takvim sjajem kakvim nikada prije ni jedna druga svijeća nije plamtjela. Mnogi su primjećivali njezin poseban sjaj. Zbog toga su često dolazili do nje, ostajali u njezinom sjaju, grijali se njezinim plamenom, a nakon toga odlazili vedriji svojim poslovima.Jednoga dana mrak je vidio da toj svijeći dolazi puno ljudi.Zbog toga je u njegovom srcu počela rasti ljubomora na svijeću. Mrak je bio u njezinom sjaju rastjeran, a njena svaka iskrica tjerala ga je još dalje. Svijeća je posebno voljela bacati oko sebe te iskrice, a one su veselo pucketale Nakon nekog vremena snažno zaželje ugasiti svijeću. Sam sebi reče: “Mogu ja to. Ona se samo pravi važna, ali brzo ću je srediti”. Tako je napade jednoga dana, ali joj ništa nije mogao učiniti. Odlučio je ponovo navaliti na nju s još većom snagom ali opet nije uspio. Što je više pokušavao, sve je više uviđao svoju nemoć, pa je zbog toga bio sve više bijesan na svijeću. Budući da svijeću nije mogao ugasiti sam, odluči drugima ispričati mnoge laži o svijeći. Tako je govorio da se svijeća pravi važna, da nikoga ne voli, da je ružna i puno drugih lažnih priča. Neki od onih koji su ga slušali povjerovaše mu. A kada mu povjerovaše odluči ih zamoliti za pomoć da zajedno ugase svijeću. Vjetar se rado odazva jer je već povjerovao u mrakove laži. Na njegov nagovor vjetar poče puhati. Najprije je mislio: “Lako ću ja to”. Počeo je puhati lagano, a zatim sve jače i jače. Unatoč svim nastojanjima ipak nije uspio ugasiti svijeću. Mrak zatim pozva kišu. No ni njoj, unatoč brojnim nastojanjima i upornim pokušajima ne pođe za rukom ugasiti svijeću. Na kraju pozva oluju. Upozori je da se svijeća ne da lako ugasiti, te da mora svom silinom navaliti na njezin nepodnošljivi sjaj. Oluja ga posluša i uspije ugasiti svijeću. Ljudi su prolazili pored ugašene svijeće i pitali se što se dogodilo sa svijećom da više ne gori. Neki su bili tužni zbog toga, dok su drugi ostali ravnodušni. Ipak joj nitko nije prišao da je pita što joj se dogodilo. Jednoga dana onuda je prolazio neki dobar čovjek. Kad je vidio da svijeća više ne gori priđe joj i upita je: “Što ti se dogodilo, svijećo? Tako je sve tužno bez tvog sjaja.” Ona mu s tugom sve ispriča, a čovjek je opet upita: “Želiš li ponovo gorjeti?” Svijeća mu odgovori: “Oh, da, samo kad gorim živim i jedino sam tada sretna!” Dobri čovjek uze svoju vatru i zapali svijeću. Ona zasja novim, još ljepšim, sjajem. Zatim je postavi na vidljivo mjesto i stavi joj zaštitu protiv vjetra, kiše i oluje. Mrak, kada vidje da svijeća ponovo gori, još jače se razljuti. Sam nije mogao ugasiti svijeću, a nitko više nije vjerovao u njegove priče. Čak su vjetar, kiša i oluja bili žalosni što su se dali zavesti od mraka. Zato su se došli ispričati svijeći, moleći je da im oprosti jer su pogrešno postupili. Od tada je još više ljudi dolazilo svijeći da se osvijetle, ogriju i razvesele srca.
| Pregleda: | 1950 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Jaslice su susret čovjekove bijede i Božje dobrote i nježnosti, koja sili svakoga da tu božansku ljubav posvjedoči uzajamnom ljubavlju i praštanjem, uzajamnim darivanjima i čestitkama.
"Božić i jaslice su tijesno povezani. Kad mislimo na Božić mislimo odmah i na jaslice. Luka u svom izvještaju triput spominje jasle. Marija "porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle." (Lk 2,7) Anđeo pastirima daje raspoznajni znak: "Naći ćete novorođenče povijeno, gdje leži u jaslama." (2,12). Pastiri pohitješe i pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama." (2,16)
"Jasle" nam govore da se radi o štali. Predaja od apostolskih vremena govori o špilji. Bila je to jedna od brojnih prirodnih špilja koje se i danas vide u blizini Betlehema, a služila je kao štala. Udubine u špilju i danas lako posluže kao ležaj da se u njih položi dijete. Tu su se sklonili Marija i Josip očekujući rođenje Djeteta.
"Položila ga u jasle" (Lk 2,7) Jasle podrazumijevaju i domaće životinje. Pseudo-Matejevo evanđelje iz 8. stoljeća kaže: Isus se rodio u špilji, a treći dan Marija je krenula u štalu gdje su bili vol i magarac i položila ga u jasle. Vide u tome ostvareno Izaijino proroštvo: "Vol poznaje svoga vlasnika, a magarac jasle svoga gospodara. Izrael ne poznaje, narod moj ne razumije." (Iz 1,3) Isusa su prihvatile i životinje, a njegov narod ga nije prihvatio.
Na Zapadu se otajstvo Božića počelo i zorno prikazivati u prigodnim igrokazima. Brzo će se pokazati i "jaslice". Sv. Franjo 1223. godine u Greccio slavi Božić u prirodi, sa živim figurama pastira, ali otajstvo je u euharistiji. Zato ih i nazivaju euharistijskim jaslicama. U 13. stoljeću se već pokazuju "klasične" jaslice.
Otajstvo je prikazano ili u špilji ili u štali. Marija je zdesna, a Josip lijevo od malog Isusa u jaslicama. Tu su životinje: vol i magarac. Ima jaslica i s vukom, panterom, lavom, medvjedom, kao ostvarenje Izaijina proroštva: "Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lav zajedno će pasti, a djetešce njih će voditi. Krava i medvjedica zajedno će pasti." (Iz 11, 6-7)
Zatim su tu pastiri sa svojim ženama i djecom, kako to opisuju apokrifna evanđelja. Oni su sa svojim stadima i s darovima.
Nakon njih dolaze "kraljevi", prema Izaijinu proroštvu: "Mnoštvo deva prekrit će te, jednogrbe deve iz Midjana i Efe. Svi će iz Šebe doći donoseći zlato i tamjan i hvale Jahvi pjevajući." (Iz 60,6) A Psalam 72, 10 govori: "Kraljevi Taršiša i otoka nosit će dare, vladari Arabije i Sabe danak donositi." Prema trima darovima predaja govori da su bila tri kralja. Prikazani su kao predstavnici triju čovjekovih životnih dobi i kao zastupnici triju rasa: Semit, Ham i Jafet. Već od četvrtog stoljeća poznamo im i imena: Gašpar - mladić, predstavnik Azije; Melhior - starac s dugom bradom, predstavnik Europe; Baltazar - muž, s punom bradom, crnac, predstavnik Afrike. Uz jaslice se pojavljuju i nove životinje, bogato ukrašene: deve, konj i slon.
Nad jaslicama blista zvijezda mudraca, i anđeo Gospodnji koji naviješta najdublji smisao Božića: "Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim!"
Pozadina jaslica je redovito skicirani Betlehem, katkad i Jeruzalem u daljini. Ali tu su i krajolici prostora i vremena u kojem se živi.
Isusovo rođenje je prikazano na tisuće ikona i slika na Istoku i na Zapadu. Vrhunski umjetnici pokušavaju to otajstvo prikazati na najljepši način. No to posebno čine preko jaslica koje nalazimo u svim katoličkim crkvama, kao i u kućama katolika, i na svim javnim mjestima gdje je katolicizam prisutan.
Uz jaslice se u 18. stoljeću pojavljuje i bor, simbol života, što je Krist. Ukrašen darovima i svjetiljkama, u nekim stranama jabukama, koje podsjećaju na "plod raja". Želi se time naglasiti da je Isus Krist Svjetlo i Život, da nas je spasio od smrti i grijeha, te da je znak i očitovanje božanske ljubavi.
Da, jaslice su susret čovjekove bijede i Božje dobrote i nježnosti, koja sili svakoga da tu božansku ljubav posvjedoči uzajamnom ljubavlju i praštanjem, uzajamnim darivanjima i čestitkama.
Oko jaslica se stvara istinska božićna radost i sreća koja dolazi do izražaja u zanosnim i ugođajnim božićnim pjesmama koje svaki katolički narod sklada kroz vjekove. One stvaraju kod svakog naroda bogato i neprocjenjivo glazbeno i narodno bogatstvo.
Ostaje uvijek ono bitno, toliko ponavljano od Srednjeg vijeka: "Da se Isus i tisuću puta rodi, ako se ne rodi u tebi, za tebe je sve propalo." I ona druga misao: "Ako napustiš (slaviti) blagdane i blagdani će tebe."
Mir i radost, ljubav i zajedništvo, nježnost i blaženstvo, uvijek stvaraju istinski proživljeni blagdani."
Celestin Tomić
Studenti počeše zapitkivati profesora:
"Vi ste tako mudri i iskreni. Svi vas poštuju, žele vas oponašati i slijediti. A nas sve jako zanima jedna stvar: zašto se još uvijek niste oženili?