Razlika između magarca i čovjeka Novo!
0 preuzimanja
Dosadi magarcu neprestano tegliti, pa stane i počne njakati: Svega mi je dosta! Ovako više ne ide. Cijeli dan nosim teret i mučim se, a to nitko ne cijeni. Dok ja radim i patim, drugi se smiju i pjevaju. Ma koliko radio, opet me tuku i rugaju mi se. Nije život samo rad i batina. Odavde se više ne mičem, pa što bude! - Ako ti je dosadilo biti magarac, a ti budi čovjek!- reče mu gospodar smijući se. - Eto, opet mi se rugaš! Nitko ne može promijeniti svoju sudbinu. Magarac je magarac, a čovjek je čovjek. To je tako, i gotovo! - Zato i jesi magarac što tako misliš! Nitko se ne rađa kao čovjek, čovjekom se postaje. Želiš li biti kao ja, uzmi knjige i čitaj. I vrlo ćeš brzo otkriti da ti govorim istinu! - Kako to? - zbunjeno će magarac. - Vidio sam tolike ljude koji nikada ne čitaju, pa opet nisu magarci! - To ti se samo čini. Nije čovjek ono što se vidi, njegova je priroda sakrivena. Jedno se vidi, ono nevidljivo je nešto sasvim drugo. Obično unutra ti ljudi nemaju ništa - praznina i mrak. Ali se često u liku čovjeka krije neka životinja, poput lava, lisice ili svinje. Zato se i kaže: majmune jedan! Jedni su podmukli i otrovni poput zmije, a drugi su plašljivi poput zeca. Netko je mrav, a netko cvrčak. A ima ih koji su kao tvor, bilo gdje da se skrije, svejedno zaudara! Vjeruj mi, mnogi su ljudi veći magarci od tebe iako nemaju repa. Nije rep ono bitno! - Tek sad ništa ne shvaćam - zareve magarac. - Ljudi više nisu ljudi nego životinje, a životinje mogu postati ljudi ako čitaju. Svašta! I što uopće znači to - bitno!? - E, vidiš to je ono što razlikuje čovjeka od magarca. I ono je skriveno u knjigama! Želiš li ga naći i shvatiti moraš čitati. A što budeš više čitao, to će ti razlika biti jasnija. Ne budeš li čitao, zauvijek ćeš ostati magarac. I svi će ti se smijati i rugati.
Zoran Katić
| Pregleda: | 2169 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Nekada davno je djed svome unuku ispričao jednu životnu istinu: “U nutrini svakog čovjeka vodi se bitka - kao borba između dva vuka.
Jedan vuk predstavlja Z L O: predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, krivnju, samosažaljenje, grijeh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam...
Drugi vuk predstavlja D O B R O: predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrohotnost, srdačnost, darežljivost, istinu, suosjećanje i vjeru...
Unuk se zamisli na nekoliko trenutaka.
Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, pa zapita:
Koji vuk na kraju pobijedi?
Djed sa smješkom odgovori: “POBJEĐUJE UVIJEK ONAJ KOJEGA HRANIŠ..."
Davno je to bilo - prije preko četrdeset godina. Ali svega se još uvijek sjećam, do najmanjih sitnica, kao da se zbilo jučer. Bilo mi je tada šest godina... Badnjak godine 1931. Ležao sam u postelji, s bolesnom anginom, u temperaturi. Neću moći sam paliti svjećice i krijesnice na božićnom boru. Gledat ću ih samo ovako iz kreveta, u polusnu, uz bol u glavi i žarenje u grlu.
Već se spustila večer. Sada će mali Isus donijeti darove.
Prošle smo godine svi izišli iz sobe, da bi on, nesmetan, mogao razmjestiti darove pod bor. No danas je otac ugasio svjetlo i izišao, a ja sam ostao u sobi, u krevetu... Zurio sam u mrak. Čuo sam samo lake korake i šuštanje papira. Vidio nisam ništa... Kad se opet upalilo svjetlo, pod drvcem su bile naranče, kutija čokolade i kožnata torba koja će mi trebati slijedeće godine kad pođem u školu.
Majka mi je dala darove u krevet, i ja sam pažljivo razvezivao srebrene i zlatne vrpce, kadli otac uđe u sobu s golemom kutijom: Gledaj - reče - što ti je još mali Isus ostavio na verandi! Razmotao sam veliki arak svilenog papira u koji je kutija bila zavijena. Gle, pa to je krasna željeznica! Ista onakva kakvu sam čitavog tjedna svakog dana gledao u izlogu trgovine na uglu Ilice i Bregovite! Lokomotiva i šest vagona: jedan za ugljen, dva putnička, jedan otvoreni teretni, jedan zatvoreni teretni i jedna cisterna za benzin! Jedan ljepši od drugoga! A najljepši je bio onaj teretni s pomičnim krovom - moći ću u njega staviti, na primjer, staklene pikule i stare baterije iz džepne lampice. Kakva divota! A koliko tračnica: kad se sve spoje, ići će oko cijele sobe! I sve mi je to donio mali Isus pored onog što je ostavio pod borom. Srce mi je tuklo od uzbuđenja, krv navrla u glavu, uši su mi gorjele... Kakva divota!
Samo... Možda... ? Zašto je mali Isus željeznicu ostavio na verandi? Tu nešto nije u redu. - Tata, meni se čini, možda je to zabuna... Prošle su godine sveti Nikola i mali Isus ostavili darove u sobi. I ove godine drugi su darovi bili pod borom. Bit će da ova željeznica nije za mene. To je mali Isus zaboravio na verandi.
- Ma hajde, što ti pada na pamet! - reče otac. - Gdje bi on nešto zaboravio! On ništa ne zaboravlja ima u knjizi točno sve zapisano što kome nosi.
- Ja ipak ne vjerujem. On danas ima strašno puno posla. Mora ići u svaku kuću, u svaki stan... Nije čudo ako negdje nešto zaboravi.
- Što je tebi? Odakle ti je to došlo u glavu? Sad ćemo lijepo složititi tračnice, pa...
- Ne, ne, neću! Neću željeznicu! Nije moja! To je za nekoga drugog! Ne smijemo je mi uzeti. To bi bilo nepravedno! počeo sam plakati i ridati, gore negoli da sam dobio batine. - Neću željeznicu, nije moja!
Otac me je gledao malo začuđen i zabrinut. I najednom, kao da se nečega sjetio, reče: - Evo, znaš što! Stavit ćemo taj paket natrag na verandu, ako ga je mali Isus zbilja ondje zaboravio, vratit će se, uzeti ga i odnijeti. A ako ga ne odnese, znači da ga je želio dati tebi.
Divno, baš si se dobro sjetio, tata, kliknuo sam.
Dok je paket bio na verandi, majka me je presvlačila. Sav .sam se bio oznojio od uzbuđenja i temperature. Otac se nekako jako uozbi1jio. Stalno me je gledao, ravno u oči. Kao da se nešto duboko zamislio.
Nakon nekih pola sata otac ustane: - Sad ćemo pogledati, pa da vidimo ...
Ta minuta - dvije što je izbivao trajalo je čitavu vječnost...
Je li željeznica ipak moja?
Otac konačno uđe - praznih ruku. Majka ga je gledala začuđeno, gotovo zaprepašteno.
- Imao si pravo - reče - mora da je željeznica bila za nekoga drugog. Mali Isus ju je odnio.
Bio sam kao gromom ošinut. Ali samo za trenutak. Eto, imao sam pravo! Kako bi bilo strašno da sam zadržao željeznicu - običan lopov! Kakva sreća da se tata sjetio da je vrati na verandu!
I sve naokolo postalo je lijepo, divno, prekrasno. Tri anđelčića što su visjela na boru radosno su se smiješila, a zlatne i srebrene kugle sjale su i blještale kao mala sunca i mali mjeseci. Ovčice oko štalice pod borom kao da su oživjele, i vol, i magarac... A Majka Božja i sveti Josip kao da su zadovoljno klimnuli glavom. I mali Isus u jaslicama zadovoljno je mahnuo ručicama, veseo da je našao zaboravljeni paket i predao ga na pravo mjesto. Stotine, tisuće iglica na boru sjale su kao da je svaka od njih mala živa zelena krijesnica, a plamenovi svijeća živahno su podrhtavali, kao da i oni pjevaju: "Narodi nam se Kralj Nebeski!" Bilo je divno, neopisivo divno.
Sigurno ću ove noći nešto lijepo sanjati, pomislio sam.
Drugi sam dan bio zdrav, temperature je nestalo, kao da mi ništa nije ni bilo. Čitav sam se dan igrao s prijateljem, sinčićem udovice koja je stanovala u potkrovlju iste kuće gdje i ja. Željeznica je bila njegova. Nije čudo da ju je mali Isus bio zaboravio na našoj verandi: u njihov se stan ulazilo kroz tako uska vrata da mu je taj veliki paket sigurno bilo lakše unijeti u sobu kroz prozor, iznad naše verande.
Divna lokomotiva i njezinih šest lijepih vagona jurili su veselo ukrug. Moj prijatelj i ja natjecali smo se koji će je jače naviti, pa da što duže vozi.
Njegova nas je majka gledala i rekla mi nešto kao: "I moj je dečko imao isto tako dobrog tatu kao i ti". Izgledala je i radosna i tužna u isti mah".
Iz obližnje crkve čula su se božićna zvona.
(Miško - Mali Koncil, 1973.)