Kakva jabuka Novo!
0 preuzimanja
Svakog jutra, u malom Kraljevstvu Blagostanja, neki je prosjak bez riječi donosio kralju jednu jabuku, a onda bi otišao. Kralj, koji je bio navikao primati mnogo skupocjenije darove od tog voća što je jutrom stizalo, volio se narugati na račun prosjaka, kad bi ovaj otišao.
Svi su na dvoru oponašali kralja: jer zaista ne bi bilo prikladno ne postupati ili ne misliti kao kralj.
Prosjak se nije obeshrabrio i svakog je jutra dolazio i predavao kralju u ruke svoj dar. Iako mu je to bilo već dosadilo, kralj je ipak primao dar, uz hinjeni smješak i odlagao ga u jednu košaru. Bila je već krcata i jedva je u nju stalo sve voće koje je prosjak s ljubavlju, pažnjom i strpljivošću donosio.
Jednog dana najdraži kraljev majmun uzeo je jedan komad tog voća i zagrizao ga, a onda ga je odmah bacio pred kralja. Kralj je, sav u čudu, ugledao usred jabuke dijamant.
Istog trena je dao otvoriti sve voće koje je bilo nagomilano u košari i u svakom je našao dijamant.
Sav u čudu, kralj je dozvao neobičnog posjetitelja i zatražio objašnjenje. Ovaj je odgovorio: "Donosio sam ti ove darove da shvatiš da ti život svakoga jutra nudi poseban dar na koji ti zaboravljaš radi silnog ovog bogatstva kojim si okružen. Taj dar je novi dan koji započinje."
Mnoge stvari izgledaju prevažne, ali postoji jedno dobro koje sve nadilazi i koje je kao dijamant skriven u našem srcu - to je osmijeh što ga darujemo onome kome je potreban. Nosim li svakoga jutra nekome svoj dar?
Yvon Cousineau ( "Odgojne vježbe za rad u skupinama")
| Pregleda: | 1972 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Pripovijeda mi jedna mlađa osoba kako je, vozeći se automobilom kroz grad, zastala pred pješačkim prijelazom da propusti dvoje starčeka. Dvoje starčeka – tako je rekla. Istina, s obzirom na njezinu dob, lako je moguće da se ta odrednica odnosi na prošireniji krug ljudi, na mnoge od nas. Pripovijeda mi da su se oni, vidjevši da je zastala, uhvatili za ruke i tako – s rukom u ruci – pošli preko pješačkog prijelaza. Ali umjesto da se požure, išli su polako – s noge na nogu. Ni to im nije bilo dovoljno; nasred pješačkog prijelaza zastali su i poljubili se. Za moju pripovjedačicu to je bilo previše. - Tlak mi je skočio na dvjesto! – rekla mi je. – Nisam znala što bih učinila. I zašto sam uopće zastala pred pješačkim prijelazom?! Zatrubila sam im, a oni su nastavili s noge na nogu kao da se to njih ne tiče. Pogledao sam ju i rekao: - Ne razumijem te. Bog ti pošalje jedan krasan par da ti prenesu njegovu poruku, a ti mu trubiš?! Budući da ni ona mene nije razumjela, rekao sam joj: - Bog ti je želio reći da malo usporiš. I odmah ti je pokazao kako će ti život izgledati, budeš li usporila… Pokazao ti je kakav ti život želi… U utrci sa svojim obvezama, utrci koju sami sebi namećemo, tako često projurimo mimo svog života. Kad na kraju dana osjetimo potrebu pobrojati nekome gdje smo sve bili, što smo sve od jutra učinili, dogodi nam se da moramo zaključiti da toga dana zapravo nismo ni živjeli: da smo samo odrađivali nešto što nazivamo svojim životom. Zaključimo da to i nije bio naš dan. Da ga nismo dospjeli na dobar način podijeliti sa svojima. Zaključimo da takav dan ne bismo poželjeli nekome koga volimo. Uistinu, dan u kojemu nismo imali vremena za ljude i Boga, i nije bio dan. Dan u kojemu se nismo potrudili čuti, u kojemu smo prečuli one s kojima živimo, one koje volimo, u kojemu im nismo dopustili da dođu do riječi, izgubljen je dan. Dan kroz koji nismo išli u Božjoj prisutnosti prosuli smo poput pijeska u vjetar. Dužni smo i sebi samima i svima kojima je mjesto u našem srcu, dužni smo životu, naći vremena za srce svoga života. Za ljubav. Ne ispunimo li taj dug, sreća koja nam je nadohvat ruke, nadohvat duše, ostat će nam nedostupna. I oskudijevat ćemo. I toliki, toliki će zbog toga oskudijevati. (Stjepan Lice)
- Je li čovjek učinio nešto veliko za opću stvar ako je izlio lončić vode u more? - upita Starca domaćin u nekoj kući.