Adventski vijenac - simbolika i kako je nastao Novo!
0 preuzimanja
Prvi adventski vijenac, kakav danas poznajemo, pojavio se u Njemačkoj 1838. godine u Hamburgu, u domu za siromašnu djecu. Evangelistički pastor Johann Hindrich Wichern okupio je siročad s ulice i smjestio ih u jednu trošnu kuću koja je time postala njihovim novim domom. Želeći djeci bez ikog svog uljepšati dane uoči Božića odlučio je napraviti veliki drveni vijenac i na njemu poslagati upaljene svijeće. Upalio ih je ukupno 24, od toga 19 malenih za svaki dan osim nedjelje i četiri velike, za svaku nedjelju uoči Božića. Ovaj ritual se djeci jako svidio pa je stoga odlučeno kako će se svake godine u isto vrijeme obnavljati. 13 godina kasnije vijenac su počeli ukrašavati grančicama zimzelenog drveća kako bi ga uljepšali, a kasnije je drvo od kojeg se vijenac radio u potpunosti zamijenilo zimzeleno granje. S vremenom se ovaj simpatičan običaj proširio po cijeloj Njemačkoj da bi ga potom prihvatili i kršćani iz drugih europskih zemalja, a potom i u Americi i diljem svijeta gdje je prisutna kršćanska vjera. Krajem 19. stoljeća polako se u svima njima ustoličio običaj pletenja adventskog vijenca no u međuvremenu su na njemu, uz zimzelene grančice od kojih je spleten, ostale samo četiri svijeće u čast četiri adventske nedjelje, uz još jednu koja se stavlja nasred vijenca.
Danas adventski vijenac možemo kupiti u bilo kojoj trgovini mješovite robe, što je odraz sve snažnije komercijalizacije Božića no prema tradicionalnim kršćanskim običajima trebali bi ga sami napraviti. Vijenac se plete od grančica lovora koje označavaju pobjedu nad grijesima, od grančica cedra koje simboliziraju snagu, te od lišća božikovine koje podsjeća na vijenac od trnja kojeg je Isus nosio kada su ga vodili na razapinjanje. U njega se ponekad dodaju i grančice ružmarina.
Vijenac simbolizira vječnost jer nema početka ni kraja. U današnje vrijeme svijeće na vijencu su u raznim bojama: crvene, boja zlata, srebra, bijele... Tradicionalno su u viijencu tri ljubičaste svijeće i jedna ružičasta. Na prvu adventsku nedjelju, pali se prva ljubičasta svijeća, simbol nade, nade u dolazak Mesije. Podsjeća na proroke koji su predvidjeli Kristovo rođenje. Odabir ljubičaste boje nije slučajan. Upravo ona predstavlja boju pokajanja i posta, a također označava i kraljevsku boju što je čini prigodnom za dolazak Krista Kralja svega svijeta. Drugim riječima, upravo kroz ovu boju objedinjujemo simboliku Isusove patnje na križu i slavlja zbog njegovog očekivanog dolaska koji predstavlja konačno spasenje.
Na drugu adventsku nedjelju pali se druga svijeća koja predstavlja ljubav. Neki je nazivaju i Betlehemskom svijećom, a pali se prvenstveno u čast jaslica u kojima je mali Isus boravio u štali odmah po svom rođenju. Treće adventske nedjelje pali se ružičasta svijeća koju znamo i kao Svijeću pastira, a ova vesela boja odabrana je zbog toga jer predstavlja radost. Tada, naime, nastupa vrijeme kada razdoblje pokajanja zamjenjuje razdoblje radosti zbog skorašnjeg Isusovog rođenja. Četvrta adventska svijeća ponovno je ljubičaste boje, pali se posljednje nedjelje uoči Božića, a nazivamo je još Anđeoskom svijećom. Ona simbolizira mir.
Na samu badnju večer, nekoliko sati uoči Božića, pali se peta svijeća, ona bijele boje, koja se može staviti usred vijenca ili na neko drugo mjesto u našem domu, a nazivamo je Kristovom svijećom. Ona predstavlja život Krista koji je došao na ovaj svijet, a bijela je zbog toga jer bijela boja simbolizira čistoću i bezgrešnost.
Svijeće se pale zbog toga jer nas njihova svjetlost podsjeća na Isusa koji predstavlja simboličko svijetlo koje će nas izbaviti od tame i grijeha te nam donijeti nadu i spasenje. Tijekom Adventa paljenje svijeća ima i dodatnu simboliku. Svakim tjednom palimo jednu više čime polako iz razdoblja mraka i straha prelazimo u razdoblje svjetlosti i nade. Kako nedjelje prolaze tako svjedočimo sve većoj svjetlosti i na taj način naša nada raste da bi kulminirala u trenutku paljenja bijele Kristove svijeće koja nam kaže kako se rodio Spasitelj.
Korjene adventskog vijenca možemo potražiti još u doba antike kada je vijenac predstavljao simbol pobjede tj. trijumfa nad neprijateljem. Stoga kršćanima adventski vijenac simbolizira borbu protiv tame i grijeha, borbu koja je puna nade u Krista i njegovo spasenje.
prema: www.fizzit.net
| Pregleda: | 3339 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
U nekom starom selu u Kini živio je mudar čovjek, veoma star. Imao je najmanje devedeset godina. Svi su ga voljeli i cijenili radi njegove razboritosti. Mnogi su dolazili izdaleka pitati ga za savjet, a neki su plaćali mnogo novaca za njegove savjete.
Starac je jako dobro znao da će jednog dana umrijeti kao i svi drugi ljudi. Pitao se što li je s druge strane i na što bi Nebo moglo sličiti. Sve svete knjige su mnogo o tome govorile, ali ni jedna dovoljno jasno. A njega je sve to jako zanimalo. Žurilo mu se da sazna.
Jedne jesenske večeri naš mudrac u miru je preminuo okružen svim ljudima iz sela koji su ga poštivali. Zadnje su mu riječi bile: Konačno ću vidjeti Nebo o kojem sam često sanjao.
Ljudi u selu su mu priredili pogreb kakav se u tom mjestu nikad nije vidio. Došlo je mnogo ljudi, dolazili su iz najudaljenijih krajeva.
Naš stari mudrac, kaže legenda, konačno je stigao u Nebo. Ugledao je neka pozlaćena vrata. Lijepo ukrašena. Sav sretan prišao je i pokušao otvoriti vrata. Tada mu netko priđe i kaže: U Nebo se ne ulazi tako lako. Mudrac odmah upita: Što trebam učiniti da uđem? Čuvar odgovori: Moraš riješiti jedan problem; dođi sa mnom. Starac pođe za njim. Čuvar ga je odveo u jednu veliku dvoranu gdje je bilo ljudi što su se skupili i čekali oko ogromnog tanjura slasne riže.
Pošao je na mjesto koje je bilo određeno za njega. Čuvar se obrati svima: Svi ste vidjeli tanjur s rižom. Dat ćemo vam dva duga štapića da je pojedete. Ne smijete ustajati i zato su vam štapići toliko dugi koliko ste daleko od tanjura. Ne smijete se služiti magijom ili nekom varkom da pokrenete tanjur. Želim vam dobar tek.
Čuvar se povukao u stranu i promatrao.
Neki su pokušavali prelomiti štapić u dva dijela, pa u tri i tako dalje pokušavajući zadržati rižu na kraju. I čak da i uspiju dobili bi jedan jedini zalogaj. Drugi su se pokušavali nahraniti okretanjem štapića, ali time su samo uspijevali ozlijediti one pored sebe. Treći su pak uspravljali svoje štapiće, zrna su im upadala u oči, padala po nosu, po licu, po čitavom tijelu a tek pokoje u usta.
Mudrac je lako našao rješenje. Nije ga niti tražio - rješenje je došlo samo od sebe. On je cijelog svog dugog života s drugima dijelio pa je i sada uzeo štapiće i nahranio onoga do kojega je mogao dosegnuti. Čuvar ga je zato pozvao u Nebo gdje ga je nježno svjetlo blago obasjalo.
Dobro je li tebi jasno da se ti i ja stalno svađamo ni oko čega? Po cijele dane se svađamo.