Isus se zabunio Novo!
0 preuzimanja
Davno je to bilo - prije preko četrdeset godina. Ali svega se još uvijek sjećam, do najmanjih sitnica, kao da se zbilo jučer. Bilo mi je tada šest godina... Badnjak godine 1931. Ležao sam u postelji, s bolesnom anginom, u temperaturi. Neću moći sam paliti svjećice i krijesnice na božićnom boru. Gledat ću ih samo ovako iz kreveta, u polusnu, uz bol u glavi i žarenje u grlu.
Već se spustila večer. Sada će mali Isus donijeti darove.
Prošle smo godine svi izišli iz sobe, da bi on, nesmetan, mogao razmjestiti darove pod bor. No danas je otac ugasio svjetlo i izišao, a ja sam ostao u sobi, u krevetu... Zurio sam u mrak. Čuo sam samo lake korake i šuštanje papira. Vidio nisam ništa... Kad se opet upalilo svjetlo, pod drvcem su bile naranče, kutija čokolade i kožnata torba koja će mi trebati slijedeće godine kad pođem u školu.
Majka mi je dala darove u krevet, i ja sam pažljivo razvezivao srebrene i zlatne vrpce, kadli otac uđe u sobu s golemom kutijom: Gledaj - reče - što ti je još mali Isus ostavio na verandi! Razmotao sam veliki arak svilenog papira u koji je kutija bila zavijena. Gle, pa to je krasna željeznica! Ista onakva kakvu sam čitavog tjedna svakog dana gledao u izlogu trgovine na uglu Ilice i Bregovite! Lokomotiva i šest vagona: jedan za ugljen, dva putnička, jedan otvoreni teretni, jedan zatvoreni teretni i jedna cisterna za benzin! Jedan ljepši od drugoga! A najljepši je bio onaj teretni s pomičnim krovom - moći ću u njega staviti, na primjer, staklene pikule i stare baterije iz džepne lampice. Kakva divota! A koliko tračnica: kad se sve spoje, ići će oko cijele sobe! I sve mi je to donio mali Isus pored onog što je ostavio pod borom. Srce mi je tuklo od uzbuđenja, krv navrla u glavu, uši su mi gorjele... Kakva divota!
Samo... Možda... ? Zašto je mali Isus željeznicu ostavio na verandi? Tu nešto nije u redu. - Tata, meni se čini, možda je to zabuna... Prošle su godine sveti Nikola i mali Isus ostavili darove u sobi. I ove godine drugi su darovi bili pod borom. Bit će da ova željeznica nije za mene. To je mali Isus zaboravio na verandi.
- Ma hajde, što ti pada na pamet! - reče otac. - Gdje bi on nešto zaboravio! On ništa ne zaboravlja ima u knjizi točno sve zapisano što kome nosi.
- Ja ipak ne vjerujem. On danas ima strašno puno posla. Mora ići u svaku kuću, u svaki stan... Nije čudo ako negdje nešto zaboravi.
- Što je tebi? Odakle ti je to došlo u glavu? Sad ćemo lijepo složititi tračnice, pa...
- Ne, ne, neću! Neću željeznicu! Nije moja! To je za nekoga drugog! Ne smijemo je mi uzeti. To bi bilo nepravedno! počeo sam plakati i ridati, gore negoli da sam dobio batine. - Neću željeznicu, nije moja!
Otac me je gledao malo začuđen i zabrinut. I najednom, kao da se nečega sjetio, reče: - Evo, znaš što! Stavit ćemo taj paket natrag na verandu, ako ga je mali Isus zbilja ondje zaboravio, vratit će se, uzeti ga i odnijeti. A ako ga ne odnese, znači da ga je želio dati tebi.
Divno, baš si se dobro sjetio, tata, kliknuo sam.
Dok je paket bio na verandi, majka me je presvlačila. Sav .sam se bio oznojio od uzbuđenja i temperature. Otac se nekako jako uozbi1jio. Stalno me je gledao, ravno u oči. Kao da se nešto duboko zamislio.
Nakon nekih pola sata otac ustane: - Sad ćemo pogledati, pa da vidimo ...
Ta minuta - dvije što je izbivao trajalo je čitavu vječnost...
Je li željeznica ipak moja?
Otac konačno uđe - praznih ruku. Majka ga je gledala začuđeno, gotovo zaprepašteno.
- Imao si pravo - reče - mora da je željeznica bila za nekoga drugog. Mali Isus ju je odnio.
Bio sam kao gromom ošinut. Ali samo za trenutak. Eto, imao sam pravo! Kako bi bilo strašno da sam zadržao željeznicu - običan lopov! Kakva sreća da se tata sjetio da je vrati na verandu!
I sve naokolo postalo je lijepo, divno, prekrasno. Tri anđelčića što su visjela na boru radosno su se smiješila, a zlatne i srebrene kugle sjale su i blještale kao mala sunca i mali mjeseci. Ovčice oko štalice pod borom kao da su oživjele, i vol, i magarac... A Majka Božja i sveti Josip kao da su zadovoljno klimnuli glavom. I mali Isus u jaslicama zadovoljno je mahnuo ručicama, veseo da je našao zaboravljeni paket i predao ga na pravo mjesto. Stotine, tisuće iglica na boru sjale su kao da je svaka od njih mala živa zelena krijesnica, a plamenovi svijeća živahno su podrhtavali, kao da i oni pjevaju: "Narodi nam se Kralj Nebeski!" Bilo je divno, neopisivo divno.
Sigurno ću ove noći nešto lijepo sanjati, pomislio sam.
Drugi sam dan bio zdrav, temperature je nestalo, kao da mi ništa nije ni bilo. Čitav sam se dan igrao s prijateljem, sinčićem udovice koja je stanovala u potkrovlju iste kuće gdje i ja. Željeznica je bila njegova. Nije čudo da ju je mali Isus bio zaboravio na našoj verandi: u njihov se stan ulazilo kroz tako uska vrata da mu je taj veliki paket sigurno bilo lakše unijeti u sobu kroz prozor, iznad naše verande.
Divna lokomotiva i njezinih šest lijepih vagona jurili su veselo ukrug. Moj prijatelj i ja natjecali smo se koji će je jače naviti, pa da što duže vozi.
Njegova nas je majka gledala i rekla mi nešto kao: "I moj je dečko imao isto tako dobrog tatu kao i ti". Izgledala je i radosna i tužna u isti mah".
Iz obližnje crkve čula su se božićna zvona.
(Miško - Mali Koncil, 1973.)
| Pregleda: | 3613 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Na slijedećem je planetu živio neki pijanac.
Ovaj je posjet bio vrlo kratak, no maloga je princa vrlo rastužio:
- Što radiš? - rekao je pijancu kojeg je našao kako u tišini promatra hrpu praznih i hrpu punih boca.
- Pijem - odgovorio je pijanac.
- A zašto piješ? - pitao ga je mali princ.
- Kako bih zaboravio - odgovorio je pijanac.
- Što zaboravio? - htio je doznati mali princ, koji ga je već bio počeo žaliti.
- Kako bih zaboravio da se sramim, priznao je pijanac pognute glave.
- A čega se sramiš? - upita mali princ želeći mu pomoći.
- Sramim se jer pijem! - odgovorio je pijanac i sasvim zašutio.
Mali je princ, zbunjen otišao.
«Odrasli su uistinu vrlo čudni», govorio je samome sebi putem.
(Antoine de Saint-Exupery)
Bilo je to uoči Božića. Baka je, po starom običaju, okupila oko sebe kćeri i unučiće: Toma, Fima, Mary i Maca i nekoliko prijatelja: seoskog župnika, mladog liječnika i učitelja.
Što ste nam lijepo donijeli? – pitala su djeca u zboru. – Možda torbu? – rekao je Mac. On jest bio najmanji, ali najveći sladokusac. – Meni mač?! – viknuo je s nadom Fim. On je sanjao o tome da postane slavan ratnik. – Zacijelo brod! – rekao je Tom, jer on je bio siguran da će postati kapetan broda kad odraste. – Smotuljak tkanine! Uzdahnu tetka Letty. Tetka Letty jako je voljela lijepe haljine, ali je bila vrlo siromašna i nikada ih nije mogla kupiti.
Mary, djevojka nježna i lijepa, smiješeći se, gledala je mladog liječnika. On joj je uzvraćao osmijeh. Oni nisu ništa zapitkivali, bilo im je dovoljno da budu zajedno.
Stari učitelj približio se ognjištu i prosuo na razbuktale glavnje malo nekog bijelog praška.
- Evo! – vikne on i pljesne dlanovima – donio sam vam ovo! Oblak crvenkasta dima sukne i pretvori se u pozlaćenu prašinu, prospe se cijelom sobom, i sve se najednom preobrazi.
Tom se najednom nađe na velikom brodu, koji je poskakivao na bijesnim valovima. On je junački stršio na komandnom mostu, držao u rukama kormilo i vodio brod sigurnim smjerom.
Fim se nađe usred krvava boja. Neprijatelji navalili sa svih strana, ali u Fimovim je rukama bljeskao oštar mač…
Liječnik i Mary začuše glazbu kao na svadbi, veseo smijeh i kucanje čaša. Gledali su se i opazili da su svečano odjeveni: on u crnom fraku, a ona u svadbenoj haljini s vijencem i velom.
Baka se nađe pred velikim zrcalom u zlatnom okviru. Pogleda u nj i vidje sebe mladu i lijepu, kakva je nekoć bila i kakva bi uvijek željela biti.
Tetka Letty nađe u rukama veliki paket. Odriješi vrpcu, razmota šareni papir i ugleda prekrasnu, blistavu haljinu od crvena brokata.
Mac opazi da su ormari i police od same slatke čokolade, zastori od prženog šećera, jastuci od slatke pjene.
Stari župnik osjeti hladnoću. Ogleda se i vidje vedro nebo puno zvijezda, a pred sobom osvijetljenu špilju. Shvatio je da se nalazi u Betlehemu, da je to prva Badnja večer.
Tako je došla ponoć. Zazvonila su zvona, jasnim srebrnim glasovima. Učitelj rastjera rukom dim, soba se razvedri. Sva su priviđenja nestala, svi su se prenuli iz svojih snova, ali svakome su duboko u srcu ostali sreća i mir.
Čak su i psi zadovoljno lajali na dvorištu, mahali repovima, sretni, ali nitko nikad nije doznao što su oni sanjali.
(Charles Dickens)