Djeca uče ono što doživljavaju Novo!

Nema ništa kao što su oči. Nijedno osjetilo se s njima usporediti ne može. Opip je važan, okus je važan, sluh i njuh su važni. No, oči su posebne. Vid je poseban. Oči su doista čudesne. Možda ne toliko kao nekakav tjelesni organ koji ima svoju unutarnju strukturu i zakonitost funkcioniranja, koliko ono što su one u mogućnosti i zbilji.

U posljednje vrijeme sam obuzet razmišljanjem o očima. Gledam ljude u oči. Ne uvijek izravno nego potajice, dokle netko može izdržati, dokle je «granica dobrog ukusa» ili «kulturnog ponašanja». Nekada netremice. Nekada vrlo kratko. Nekada duže. Nekada u tramvaju. Nekada na ulici. Nekada uopće ne gledam. Kakav li svijet taj pogled drugoga čovjeka otkriva? Što oči pokazuju? Optimizam ili pesimizam? Razvaline ili tvorevine? Ljubav ili mržnju? Rat ili mir? Požudu ili nesebičnost? Lukavost ili naivnost? Razigranost ili umrtvljenost? Žalost ili radost? Afirmaciju ili negaciju? Strah ili hrabrost? Što zapravo oči rade? One otkrivaju, gledaju, motre, razmišljaju, zrcale, ogledaju, vide, uočavaju, opažaju, spoznaju, zamijećuju i primjećuju, skrivaju i otkrivaju, prijete i kažnjavaju, smiju se i plaču, plaše se i hrabre, blage su i prijeteće, otvaraju se i zatvaraju. Ne znamo zašto je tomu tako ali mi često ne vidimo ono što je bitno, pa se kaže da smo slijepi kod zdravih očiju. A slijepcima kadikad oči nisu potrebne da bi vidjeli. Ili ne znamo gledati ili gledamo bilo što. Netko bi nam trebao otvoriti oči. Oči upijaju i razaraju. One su uviđavne ili nepristojne. One su snažne isto toliko koliko i riječi. One lažu ili svjedoče o istini. Možemo tako razmišljati do u beskraj. I nikada nećemo stići do kraja jer nazočimo posvemašnjem misteriju koji se tiče čovjeka i njegovog Stvoritelja? Htio bih samo imati blage oči kao u moje majke. (fra Alojz Ćubelić OP)

Dragi prijatelju, Kako si? Pišem Ti da Ti još jednom kažem kako Te žarko ljubim, i brinem se za te. Jučer sam Te vidio kako razgovaraš sa svojim prijateljem i onda sam cijeli dan čekao, nadajući se da ćeš doći i malo vremena proboraviti sa mnom. Kad je došla večer, poslao sam Ti divan zalaz sunca i svježi lahor, da malo odahneš. Čekao sam, i čekao, ali nisi došao … To me je jako rastužilo, ali ipak Te volim jer sam Ti prijatelj, što god se dogodilo. Prošle noći, gledajući Te kako spavaš, toliko sam čeznuo da pomilujem Tvoje čelo; zato sam Ti poslao mjesečeve zrake na Tvoj jastuk i Tvoje lice. Opet sam čekao, i želio biti uza Te, da bismo mogli razgovarati. Ah, kad bi barem mogao znati koliko darova imam za Tebe … Ujutro si se kasno probudio i brzo opet otrčao, a da nisi ni pomislio na mene, svoga prijatelja. Kad bi htio i bio pozoran, mogao bi čuti kako ti govorim: volim Te! Pokušavam Ti govoriti preko plavog neba, blagog lahora što šumori kroz granje, preko raznobojnog cvijeća, trepteće zvijezde i srebrnastih oblaka, i reći Ti: VOLIM TE! Objavljujem Ti to slapovima što se ruše niz brijeg. Usred olujne munje i groma, stavljam pticama u usta ljubavne pjesme da Ti pjevaju. Ogrćem Te toplinom sunca, mirišem zrak mirisom prirode … Moja ljubav za Tebe je najveća! Svaki trenutak Tvoga života htio bih dijeliti s tobom, malenkosti, Tvoje uspjehe, Tvoje promašaje, Tvoju žalost. Želim živjeti u Tebi i da Ti živiš u meni! Ako želiš, možemo zajedno provesti vječnost, od danas, i onda uvijek u nebu. Pozivam Te da se danas sretnemo … Sve ovisi o Tebi. Ja ću Te čekati! zauvijek Tvoj prijatelj, Isus Krist P.S. Trebam više glasnika koji bi raznosili ovo pismo i drugima. Molim pošalji ga svima do kojih možeš doći. Hvala.