Dvije oporuke - priča o molitvi Novo!
0 preuzimanja
Pokojnik je ostavio dvije oporuke. Jedna se imala otvoriti odmah nakon smrti, a druga nakon pokopa.
U prvoj je pisalo: Želim da me pokopate sutra u četiri sata ujutro.
Ispuniše tu neobičnu želju.
Oko lijesa se okupilo petero ljudi.
Otvorena je druga oporuka: Želim da se moja imovina ravnopravno podijeli među one koji su se okupili na mome ukopu. Tih je petero ljudi imalo sreću.
Mogli bismo im i zavidjeti... Ali mi imamo puno više!
Nedjeljom nas okuplja Isusova oporuka: OVO ČINITE MENI NA SPOMEN! | Pregleda: | 2010 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Dogodilo se u kući u kojoj sada stanujem, prije otprilike 60 godina.
U to doba, običaj je bio da putnici koje noć uhvati na cesti, u nekoj obližnjoj kući
zamole za večeru i noćenje na sjeniku.
Tako je bilo i jedne jesenje večeri u Zagrebu.
U kuću moje bake i djeda došao je putnik i zamolio za prenoćište. Uz večeru su razgovarali. Pita ga djed: "Odakle idete?"
"Idem iz Lepoglave, bio sam u zatvoru 35 godina. A za sve je kriva moja mama."
"Pa kako mama, što je napravila?"
"Kad sam imao 7 godina otišao sam u susjedovu kuću i ukrao sam iglu za šivanje.
Donio sam ju kući, a mama je rekla - bravo sine, baš nam je trebala igla!
Nakon toga sam nastavio krasti sitnice po kućama.
Počeo sam krasti i od prolaznika i jednom sam u pokušaju krađe ubio čovjeka.
Tako je jedna igla i mamina pohvala odredila moj cijeli život..."
preuzeto s jednog bloga
U pravoj bujici svakidašnjih promjena raspoloženja, ljudi pitaju jedni druge: jesi li ti optimist ili pesimist? I obično iznalaze srednji izlaz u odgovoru: ja sam realist - čime nije ništa rečeno. I optimist i pesimist imaju pravo javnosti.
Pa ipak, optimisti su zanimljiviji i nekako privlačniji. Oni su kao neka neobična bića. Kad je zemlja puna čičaka i korova, oni uvijek otkrivaju cvijetak i travu. Kada se sve suši i pretvara u pustoš, oni su rijetke ptice selice koje osjećaju i otkrivaju blagotvornu oazu.
Zbog toga često dobivaju nadimke: zanesenjaci koji žive izvan stvarnosti, naivci koji pojma nemaju, sanjari koji se predaju utopijama.
Suvremeni duhovni pisac Phil Bosmans smatra da se pesimisti nazivaju realistima koji s obje noge stoje na tlu stvarnosti, ali da su zapravo zagazili u prljavštinu svijeta, toliko zasjenjeni da ne vide ništa od sunčane strane života, pa se pita: Zašto vjerujem u optimiste?
Zato što oni polaze na put k sunčanoj strani, k zemlji gdje se može živjeti i preživjeti. Optimisti su ljudi koji vjeruju u plodove Duha: ljubav, radost, strpljivost, vjernost, srdačnost, dobrotu. A pesimisti kao da nikad nisu okusili te plodove pa umiru prije smrti. I zaključuje taj pisac: "Samo će optimisti preživjeti!"
Ova optimistička tvrdnja o optimistima odgovara zašto unatoč svemu možemo biti optimisti. Bez opravdana razloga optimist je sigurno naivac, idealist, utopist, sanjar, izvanzemaljac. Ali optimizam nije apstraktni pojam, filozofski proizvod, potrošna roba, već je plod jednog procesa.
Čovjek koji zrači optimizmom jest čovjek koji zrači radošću, vedrinom, zadovoljstvom zbog nade koju osjeća i nosi u sebi.
Tu nadu kršćani svrstavaju u red tzv. bogoslovnih kreposti, zajedno s vjerom i ljubavlju.
A ta nada ima uporište u Bogu, koji je ludo zaljubljen u čovjeka, u svoje remek-djelo. Bog ima u čovjeka beskrajno povjerenje te mu je sve predao u ruke. To je razlog optimizma u životu čovjeka.
O nadi je, dakle, riječ. Ima je sve manje, pa je i optimizma vrlo malo. Vjernik zato ni u ovim tmurnim vremenima ne zdvaja (nije neodlučan), već nošen nadom pali svijeću optimizma. Jedno svjetlo teško razbija mrak, a stotina svijeća tjera tmine.
To je ujedno i poticaj da ne samo pojedinac, nego i obitelj, pa i šira zajednica, nadom rastjera oblake koji su se nisko spustili i prijete da zamrače ovaj svijet. Lakše je prekrižiti ruke i sve to mirno gledati proklinjući tamu. Teže je zavrnuti rukave i rastjerivati maglu.
Zato vjerujem da će samo optimisti preživjeti, jer njima pripada budućnost.
nepoznati autor