Molitva za zadovoljnu dušu Novo!

Pamtit ću ovaj život kao neizrecivi Božji dar i podjednako neizrecivo Božje povjerenje.

Pamtit ću ga po onome što mi je dano doticati rukom i po onome što mi je dano doticati dušom...

KAKO JE BOG MOGAO DOPUSTITI DA SE DOGODI NEŠTO OVAKVO?

upitala je Jane Clayson Kćer Billyja Grahama, koja je intervjuirana u jutarnjem programu američke televizije, (u vezi tragedije u New Yorku 11. rujna 2001):

"Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi, ali smo mu mi sami odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?

Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O'Hare (koja je poginula i njeno tijelo je nedavno nađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u našim školama,a mi smo se s tim složili. Zatim je netko rekao: Bolje je ne čitati Bibliju u školama ... Bibliju koja kaže, ne ubij, ne kradi, voli svoga bližnjega kao sebe, a mi smo se i s tim složili.

Kasnije je doktor Beniamino Spock rekao da ne moramo tući po stražnjici našu djecu kada se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin doktora Spocka je izvršio samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli "u redu", jer smo smatrali da on kao stručnjak zna što je potrebno za našu djecu. Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju našu djecu kada se ne ponašaju korektno. A pedagozi u školama su odlučili da niti jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se nekorektno ponaša, jer se nikako ne želi loš publicitet. Mi smo se i ovdje složili.

Kasnije je netko opet rekao: Dozvolimo našim kćerkama da abortiraju, ako to žele, bez da to kažemo njihovim roditeljima. I s time smo se složili. Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole rekao: Budući da su dječaci uvijek dječaci i to će oni svejedno učiniti, dajmo im onoliko prezervativa koliko traže, e da bi se mogli zabavljati koliko žele, ali bez da se kaže njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi. Opet smo se složili.

Tada su neki od izabranih na izborima rekli: Nije bitno ono što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli. Složivši se s njima mi smo rekli: Nije važno ako netko, uključujući predsjednika, čini sve što ga je volja, sve dok sam zaposlen i dok ekonomija dobro stoji.

Poslije toga netko je rekao: Tiskajmo revije sa slikama golih žena i to nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela. Opet smo rekli da je i to u redu. Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole djece i slijedećim korakom ih stavio na Internet. Mi smo rekli "Dobro, jer oni imaju pravo na slobodu riječi".

Zatim je industrija zabave rekla: Napravimo TV programe i filmove koji poticu blasfemiju, nasilje i seks. Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, droge, ubojstva, samoubojstva, sotonske sadržaje. Mi smo tada odgovorili: Ma to je samo zabava, nema to nikakvih posljedica, i tako nitko ništa ne uzima za ozbiljno i zato idemo naprijed.

Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro od lošega? I zašto ih ne uznemiruje ubijati različite od sebe, svoje kolege iz razreda, ili sebe same? Vjerojatno, ako dovoljno dugo i intenzivno razmišljamo, možemo naći odgovor. Mislim da se on može vidjeti u rečenici: Žanjemo ono što smo posijali.

Dragi Bože zašto nisi spasio malu djevojćicu ubijemu u učionici? Srdačni pozdravi, zabrinuti student. I odgovor: "Dragi zabrinuti studentu, u škole mi nije dopušteno ući. Srdačni pozdravi, BOG."

Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga u besramno i kako se čude što svijet ide u pakao. Zanimljivo je kako ljudi vjeruju onome što pišu novine i kako se protive onome što piše Biblija. Čudno je kako svi žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne vjerovati, ne misliti i ne činiti ništa od onoga što kaže Biblija. Neshvatljivo je kako netko kaže Vjerujem u Boga, a ipak slijedi Sotonu. Neshvatljivo je kako smo brzi u osuđivanju, ali ne prihvaćamo biti suđeni. Nepojmljivo je kako smo odlični u slanju tisuća igara e-mailom, ali kada se radi o porukama koje govore o Bogu, ljudi uglavnom dvaput promisle prije nego odluče sudjelovati. Teško je shvatljivo kako lascivno, sirovo, vulgarno i opsceno slobodno plove Mrežom, dok su javne rasprave u školi ili na radnom mjestu o Bogu uglavnom zaustavljene, ili čak zabranjene zakonom.

Bizarno je kako se netko može zapaliti za Krista u nedjelju, dok je nevidljiv za vrijeme ostatka tjedna."