Strašilo - priča o požrtvovnosti Novo!
0 preuzimanja
Jednog češljugara ranili lovci i povrijedili mu krilo. Preživio je hraneći se onim što je nalazio u polju, ali došla je strašna ledena zima.
U polju je bilo ogromno strašilo. Tijelo mu je bilo od slame natrpane u staro paradno odijelo.
Glava mu je bila velika narančasta bundeva, zubi od kukuruza, nos - oveća mrkva, a dva oraha su bile oči.
Češljugar se popeo na strašilo. „Što ti se dogodilo, češljugarčiću?“, upita ono ljubazno.
„Muči me studen, nemam skloništa, a o hrani da i ne govorim. Mislim da neću dočekati proljeće.“
„Zavuci se pod moj kaput, slama je suha i topla.“
I češljugar je pronašao dom u strašilovim grudima.
Kad je jednoga dana zemlju okovao ledeni mraz, strašilo srdačno ponudi češljugaru:
„Češljugarčiću, pojedi moje zube.“
„Ali ti ćeš ostati bez usta.“ - reče ptičica.
„Bit ću mudriji ako ne budem puno govorio.“ - odgovorilo je strašilo.
Nekoliko dana kasnije dođe na red nos od mrkve. „Samo jedi, pun je vitamina“, govorilo je strašilo češljugaru.
Kad su na red došle oči strašilo je reklo: „Samo jedi, bit će mi dovoljno tvoje pripovijedanje kad ne budem više imao očiju“.
Strašilo je na kraju češljugaru ponudilo i cijelu svoju glavu od bundeve.
Strašilo nije dočekalo proljeće ali zato se češljugar uzdigao prema nebu sretan.
POUKA: Zaista pšenično zrno ako ne umre ne donosi rod.
Bruno Ferrero
| Pregleda: | 2649 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Ništa nas ne prokazuje kao naše lice. Ono točno ocrtava naše zanose i naše posrtaje. Na njemu se čitaju naše tuge i naše radosti. Na licu i u očima odražava se sve što prolazi stazama našega bitka. Ničim nije moguće sakriti zbilju duše. Kozmetički zahvati su uzaludni pokušaj poboljšavanja nečega što se ničim ne da poboljšati. Nema te šminke niti te boje koja može oku vratiti sjaj, licu vedrinu, izgledu opuštenost i bezbrižnost. Kozmetika je odavno izgubila uvjerljivost pred istinskim štovateljima prave ljepote života. Ljepota lica, a onda i ljepota svakog izgleda ovisi o ljepoti bitka, o ljepoti duše. Na licu se čita napetost i umor, na licu se čita podmuklost i sebičnost, na licu i u očima čita se istinska dobrota i dobronamjernost. S lica očitavamo prenapetost i očaj, ali i ushit i radost. Nekih se lica bojimo, a za nekima čeznemo. U blizini nekih lica ledi nam se krv, a u blizini drugih lica razgaljuje nam se srce. U blizini jednih ljudi volimo biti i uvijek iznova tražimo priliku da se s njima sretnemo, dok u blizini drugih ljudi ne volimo biti i jednostavno od njih bježimo. Čovjek ne može sakriti stanje svoje duše. Ono se čita, ma koliko se on trudio da tome doskoči ili da to kozmetičkim zahvatima učini ljepšim. Tijelo ne umije lagati. Naše tijelo reagira na stanje naše duše. I mnoge tjelesne boli i bolesti samo su reakcija tijela na stanje naše duše. 
Duša je lijepa. Ona je odraz nebeskog čovjekova stanja prije izgona. Sva naša čežnja za ljepotom, za srećom, za onim što nazivamo ''rajskim stanjem'' zapravo je posljedica izgona iz raja, to znači da je svaka ljepota zapravo odraz rajskoga u čovjekovu izgnaničkom životu. Duša je, međutim, stvorena lijepa. Ona je matrica koja je podešena, upriličena za ljepotu, jer je rajskog porijekla. Negdje u razdvajanju duše od vječnog nastaje ponekad kobni nesklad pa duša zbog gubitka ravnoteže i zbog vrtoglave samostalnosti gubi sigurnost. Toga trena počinje se rađati rugoba. I čovjek je na krivom putu ako misli da nazovi-lijepim licem može prevariti dušu. Nije moguće rekonstruirati dušu bilo kakvim vanjskom zahvatom. Ona se na da konfekcijski, a niti zamjenom stupovlja, vratiti u rajski zavičaj. Ljepotu joj može vratiti samo njezin Tvorac. Duša koja je osjetila doticaj njegove ruke koja je ponovno preoblikuje, ponovno se rodila istinskoj vrijednosti – životu. Lice to više ne može tajiti jer blista. Ljepota je prolom nebeskog i otkinut dio raja Ljepota je prhak blistaj nastao u zaboravnoj igri beskrajnih svjetlosti Od te igre svijet i duša i svemir i cvijet titraju neslućenim zanosom i bliješte prokazujuć Lijepog u nedogled.
(Anton Šuljić - "Čavli u ogradi")
Jednom je prilikom bijelac pozvao, svoga prijatelja, indijanca u goste u veliki grad. Bijelac je poveo indijanca u razgledanje grada i dok su se šetali indijanac, najednom, reče: Čujem cvrčka!