Leptir i cvijet - priča o providnosti Novo!
0 preuzimanja
Jednoga dana čovjek zamoli Boga za jedan cvijet i jednog leptira. Umjesto toga Bog mu dade kaktus i gusjenicu. Čovjek se ražalostio. Onda pomisli: Bog se ipak brine o svijetu... Nakon nekog vremena ode on pogledati što se dogodilo s kaktusom i sa gusjenicom, na koje je već bio gotovo zaboravio. Iz neuglednog, bodljikavog kaktusa izbio je veličanstven cvijet. a ružna se gusjenica pretvorila u prekrasnog leptira. Bog uvijek čini dobre stvari. On ih uvijek čini na DOBAR način, I ONDA KAD NAM SE ČINI DA JE POGRIJEŠIO. Ako ga nešto moliš, a dobiješ drugo IMAJ U NJEGA POVJERENJA. Možeš biti siguran da će ti u pravom trenutku dati baš ono što trebaš. Jer ono što želiš nije uvijek ono što ti treba! Bog uvijek odgovara na naše molitve, zato mu se i dalje obraćaj bez sumnji i mrmljanja... današnja BODLJIKA... ... sutra je CVIJET!
| Pregleda: | 2716 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 18. 05. 2020. |
Slični dokumenti
Jedne godine, uoči Božića, mali siromašan dječak usnuo je da mu je došao mali Isus i donio mu dar kako bi ga razveselio.
Njegova je majka bila siromašna udovica. U sobici gdje su stanovali nije bilo ni pokrova nad ognjištem. Nisu oni ni trebali kuhati jer su se hranili kruhom koji bi isprosili. Kako bi Isus ušao?
Razbijajući tako svoju glavicu, djetetu pade na pamet da s vanjske strane prozora stavi svoju poderanu cipelu: tu bi Isus, kad bude prolazio, mogao staviti svoj dar.
I tako, dok se njegova majka umorna odmarala, uze dječak svoju cipelu i stavi je na prozor. Zatim legne i zaspi. Sanjao je o pijetlu na ražnju, što ga je dan prije vidio u pečenjarnici, zatim o narančama, pa o malim orguljama koje su svirale, svirale, svirale…
No, umjesto orgulja, kad se probudio, čuo je kako zvone zvona najavljujući blagdan…
Protrljavši oči dječak se sjetio svega što mu je bilo na srce: Božića i njegovih darova. Što li mu je samo mogao mali Isus staviti u poderanu cipelu?
Skočio je sa slamnjače i potrčao k prozoru. Kružio je znatiželjnim očima amo-tamo i konačno pogledao u cipelu.
Bilo je nešto unutra, ali nije mogao dobro vidjeti što. Gurne ruku u cipelu i uzvikne: napipao je nešto mekano i hladno!... Bio je to vrapčić, napola ukočen od noćne hladnoće, koji se u zoru sklonio u cipelu kao u gnijezdo. S napola zatvorenim kapcima vrapčić je ostao šćućuren, bez ikakva znaka da bi odletio.
Dječak se još uvijek smiješio. Taj ga je mali živi vrapčić razveselio više nego bilo što drugo. Uostalom, bio je to dar od Djeteta Isusa.
Donesen u sobicu, vrapčić je izletio, raširio krila i skakutao, okrećući pametno svoju glavicu.
Uto je stigla i dječakova majka koja se malo odmorila.
- Sretan Božić, dijete moje, neka te Bog blagoslovi! - reče dječaku.
- A onda opazi vrapca i upita: - Oho, što je to?
- To je dar Djeteta Isusa - uvjerljivo odgovori dječak.
I ispriča majci gdje je našao to malo biće.
- Dobro došao, siromašku! - uskliknu žena. I kako je već bila dobra doda: - Vidiš, dijete drago, kao god čovjek bio siromašan, uvijek može pomoći nekome siromašnijem od sebe!
To rekavši dade vrapčiću mrvice koje su preostale od prijašnje večeri.
MAK, prosinac 1981.
Samuel Plimsoll prije stotinu godina bio je član britanskoga parlamenta. Mučilo ga je zašto su brodovi morali prevoziti toliko težak teret da ih je on potapao i uzrokovao smrt mornara i materijalnu štetu.