Godišnja doba - poučna priča Novo!
0 preuzimanja
Bio jednom jedan čovjek koji je imao četiri sina. Želio je da njegovi sinovi nauče da ne smiju prebrzo suditi o stvarima i događajima pa ih je poslao jednog za drugim u potragu za stablom kruške koje se nalazilo daleko od njihova doma. Prvi sin je otišao zimi, drugi u proljeće, treći ljeti, a najmlađi sin je otišao u jesen. Kada su se svi vratili otac ih je pozvao da mu opišu što su vidjeli. Prvi sin je rekao da je drvo bilo ružno, savijeno i beživotno. Drugi sin je rekao da je drvo bilo prekriveno zelenim pupoljcima i da puno obećava. Treći je rekao da je drvo bilo prepuno cvijeća koje je ugodno mirisalo i izgledalo predivno; bilo je to nešto najljupkije što je on ikada vidio. Četvrti sin rekao je da je drvo bilo u jeku zrelosti, otežalo od plodova i puno života. Ali o drvetu, kao ni o osobi, ne može se razumno suditi gledajući samo jednu sezonu. Otac im je objasnio da su svi bili u pravu, zato što je svaki od njih vidio samo jednu sezonu u životu drveta. Ustraj tijekom teških faza u životu i bolja vremena će sigurno doći. Odustaneš li zimi, propustit ćeš obećanja proljeća, ljepotu ljeta, i ispunjenost jeseni. Ne dopusti da bol jedne sezone uništi radost i zadovoljstvo svih ostalih. Ne sudi o životu na temelju jedne teške sezone. Živi jednostavno. Voli plemenito i darežljivo. Ustraj u nastojanjima. Govori ljubazno i blago. A sve ostalo ostavi Bogu da odlučuje. Tuga te čini humanim. Sreća te čini ugodnim i blagim. Iskušenja te čine jakim. Uspjeh te potiče da se razvijaš. Bogu se moli da ne posustaneš. Neuspjeh te čini pokornim.
| Pregleda: | 1712 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 11. 12. 2019. |
Slični dokumenti
U plemenu Masai žive po mnogo čemu zanimljivi stočari i lovci. Dođe li svećenik k njima, podigne šator nekoliko kilometara dalje i prvom čovjeku koji naiđe dade busen svježe trave - znak života za stočare u tom polupustom kraju.
Zapalili ste me i gledate moje svjetlo,
Radujete se jasnoći i toplini koju darivam.
Veselim se da smijem gorjeti za vas,
da nije tako, ležala bih možda negdje u staroj
kutiji bez ikakve koristi.
Smisao dobivam tek po tome što gorim.
Ali, dobro znam, što dulje gorim,
to kraća postajem, to se više bližim svojem kraju.
- Izgorjela je! – reći ćete,
a ono što je od mene ostalo, bacit ćete.
Znam, za mene postoje uvijek ove dvije
mogućnosti: ili ostajem u kutiji nedirnuta,
zaboravljena u tami,
ili gorim, postajem sve kraća,
dajem sve što imam.
U korist svjetla i topline dovodim sebe kraju.
Ipak mislim da je ljepše i pametnije
ako smijem nešto dati od sebe nego ostati hladna
i ležati u mračnoj kutiji…
- Gledaj, isto je tako s vama ljudima:
ili se povučete, ostanete sami za sebe
i sve je hladno i prazno, ili se približite ljudima
i darujete im od svoje topline i ljubavi
i tek onda vaš život dobiva smisao:
On je ispunjen.
Ali znajte i to da za ovo morate dati
nešto od sebe samih, nešto od svoje radosti,
od svoje srčanosti, od svojega smijeha,
možda i nešto od svoje tuge.
I ne treba bojažljivo razmišljati o tome
kako ćete sačuvati sami sebe.
Mislim da samo onaj koji druge veseli,
postaje još veseliji.
Samo onaj koji je svjetlo drugima,
sam će primati svjetlo.
Što više gorite za druge,
to će svjetlije biti u vama samima.
Mislim da su mnogi ljudi samo zato tmurni i
neraspoloženi jer se boje biti ovdje za druge,
donositi drugima svjetlo.
Tuže se i neprestano mrmljaju na teška vremena.
Još nisu shvatili: ovo jedno jedino svjetlo koje gori
više je vrijedno nego sva tama svijeta.
Dopustite, dakle, da vas malo
Ohrabrim ja, sitna, mala svijeća.
autor nepoznat