Štap Novo!
0 preuzimanja
Za mojim vratima visi čitav niz štapova.
Oni me podsjećaju na razne zgode iz mog života. Ali posebnu pažnju zaslužuje samo jedan, i to onaj s kožnatim navlakom. No da mi pripovijedam kako sam došao do njega. Slučaj nije za mene ni malo pohvalan!
Jedne ciče zimske večeri, za najveće snježne vijavice i oluje, pokuca netko snažno na moja vrata. Bilo je već kasno. Kod mene nad dovratnikom vani gori jaka žarulja da mi mrak ne sjeda izravno na prozore. Pođem da otvorim kasnome gostu, sve preko volje. Čim sam otvorio vrata istrgnu mi oluja snažno kvaku iz ruku, a snijeg navali u predsoblje. Na stubama ugledah Jozu, starog prosjaka i pijanicu. Dođe on često. Pokuca čvrsto, svjestan da bar na to ima pravo, i pruži ruku da mu nešto udijelim. Uvijek tako, bez ijedne riječi pozdrava i zahvale. Samo me prodorno motori svojim kristalnim očima. A ja bih uvijek nešto dao: ili skrajak salame, ili komad kruha i nešto novca, već koliko se našlo u džepu od hlača.
Imao prosjak na leđima i krasan štap, a o njemu obješenu u prosjačku torbu.
Ovaj put me posebno smetala njegova ćela, koji je doslovce prekrio snijeg i led. Uzeh s vješalice svoju novu vunenu kapu, i dok je još malo zastao snažnom mu je navučem na glavu, sve preko ušiju. Blaženo se osmjehnu i krene natrag u tamu, studen i zimu… Motrio sam ga sažalno kako odlazi, a mozgom mi hitro prostruji misao: u ovo nevrijeme ne tjera se ni psa od kuće! Na dnu zgrade imaš sobičak, topao, spreman za gosta ako naiđe. Tu je prazan krevet, stol i stolica. Nađe se tu uvijek i po komad suhog mesa, u prozoru hladno pivo, a u kuhinji nešto tople juhe.
„Povedi jadnika tamo i zakloni ga od zime za ovu noć“, govori mi snažno glas u mojoj nutrini! Ali, jao mojoj čistoj kući domaćici! Prosjak je pun prnja, ušiju i druge gamadi. Sve će zamazati i zasmrdjeti. A tko će to sutra čistiti? Eto opet vike i kuke na mene. Ne, ne! To ne ide! Nikako! I ja zatvorih vrata. No srce me korilo i savjest mi je prigovarala dugo u noć.
Sljedećeg dana dođe do mene grobari i ponudi mi da uzmem jedan krasno izrađen štap. Majstorski posao od crnog oraha. Na vrhu mu izrezbarena glava s bradom i brkovima, a i ostali čvorovi na tom štapu nosili su svaki po izrezbareno lice što zja otvoreni usta, kao da sva usta nešto snažno dovikuju čovjeku.
- Biste li vi to kupili? - upita grobar.
- A odakle ti to?
- Odakle!? Danas moram ukopati prosjaka Jozu. Badava iskopati grob u ovoj smrznutoj ilovači i ukopati jadnika. Tko će mi što platiti kad on ništa nema osim ovoga štapa?
- Što? Umro Jozo? Kad?
- Noćas. Zapravo i nije umro, nego se smrznuo!
Smjesta se sjetih svoje tople sobice i našeg sinoćnjeg susreta. I bude mi veoma nelagodno pri duši. Kupio sam štap i bogato ga preplatio. Grobaru su radosno zasjale oči. A ja mu rekoh: - Evo ti mjesto plaće... Stavi mu i križ, veliki, hrastov… I napiši ime!... Ukopaj ga krśćanski!
Ovdje moram još nešto dodati. Ne da nekoga kudim ili sudim. Rekoh tek sebi otvoreno: - Eto vidiš, kako ti je često u životu. Zlo koje počinimo možemo okajati i ispovjediti. Ali dobro koje smo propustili učiniti Kristu u svome bližnjemu ne vraća se i ne popravlja više nikada!
Karl Heinrich Waggerl (prijevod fra Ivan Marija H.) iz MAK-a, prosinac 1975.
| Pregleda: | 959 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Došao jedan učenik učitelju i rekao mu da je spreman za svetost jer je tako svoje tijelo trapio da je uspio spavati na zemlji, jest travu i bičevati se tri puta dnevno.
Mom prijatelju Polu brat je za Božić poklonio auto. Na Badnje veče kad je izišao iz ureda na ulicu, oko njegova sjajnog novog auta obilazio je neki dječak, gledao ga sa svih strana i divio mu se. "Je li to Vaš auto, gospodine", upitao je.
Pol je kimnuo glavom. "Dobio sam ga od brata za Božić." Dječak je bio zapanjen: "Želite reći da Vam je brat poklonio auto i da Vas ono nije koštalo ni centa? Znate, želio bih..." Oklijevao je.
Pol je bio siguran da zna šta bi on želio. Želio bi imati takvog brata. A tko uostalom ne bi? Ali dječak je na Polovo ogromno iznenađenje rekao: "Želio bih da mogu biti takav brat." Pol ga je pogledao, zastao na trenutak, a zatim sasvim spontano zapitao: "Bi li se želio provozati u mom automobilu?"
"Naravno!"
Poslije kraće vožnje, dječak se okrenuo i blistavog pogleda zamolio: "Gospodine, možete li me odvesti do moje kuće?"
Pol se nasmiješio uvjeren da zna što dječak želi. Želi pokazati susjedima kako se vozi u velikom, novom autu. Međutim, Pol je ponovo pogriješio. "Molim Vas stanite ispred onih stepenica ", rekao je dječak.
Žurno se popeo. Ubrzo zatim, Pol ga je čuo kako se vraća, ali nije išao brzo. Nosio je svog malog brata koji je bio paraliziran. Stavio ga je na stepenice i pokazao mu auto.
"Vidiš Badi, baš kako sam ti rekao. Brat mu ga je poklonio za Božić i nije ga koštalo ni centa. Jednoga dana ja ću ti pokloniti isti ovakav... i onda ćeš i sam moći vidjeti sve one lijepe izloge ukrašene za Božić o kojima sam ti pričao."
Pol je izašao i stavio malenog dječaka na sjedalo. Stariji brat, blistavih očiju, popeo se pored njega, pa su njih trojica krenuli u vožnju gradom!
Te Badnje večeri Pol je shvatio na šta je Isus mislio kad je rekao: "Blaženije je davati ..."
Den Klark