Bajka o toplim pahuljicama Novo!
0 preuzimanja
Jednom davno živjelo je dvoje sretnih ljudi zvanih Tim i Maggie, sa svoje dvoje djece po imenu John i Lucy. Da bi se razumjelo kako su bili sretni, morate razumjeti kako je to bilo u to vrijeme. Vidite, u to vrijeme svatko je pri rođenju dobio malu, nježnu torbu s toplim pahuljicama. Kad god bi netko posegnuo u torbu, mogao je iz nje izvaditi tople pahuljice. One su činile da se svatko tko ih dobije osjeća prožet toplinom i mekoćom. Ljudi koji nisu redovito dobivali tople pahuljice bili su u opasnosti da im se razvije bolest koja je uzrokovala da im se kralježnica skvrči i da umru.
Tih dana bilo je vrlo lako dobiti tople pahuljice. Svaki put kad bi ih netko trebao, mogao je doći do tebe i reći: želio bih imati tople pahuljice.
Tada bi ti posegnuo u torbu i izvadio tople pahuljice veličine ruke male djevojčice. Kad bi pahuljica dotakla kožu druge osobe, privinula bi se i rastopila na njegovoj koži i činila da ga prožme dobar osjećaj. Ljudi su stalno tražili jedni od drugih tople pahuljice, i kako su se slobodno davale, dobiti ih dovoljno nikad nije bio problem. Bilo ih je uvijek mnogo za razmjenu i svi su zbog toga bili sretni i osjećali se najčešće toplo i pahuljasto.
Jednog dana zla je vještica postala jako ljuta jer su svi tako sretni i nitko ne kupuje njezine napitke i masti. Bila je vrlo lukava te smisli opak plan. Jednog prekrasnog jutra uvuče se k Timu dok se Maggie igrala s njihovom kćeri i šapne mu u uho: "Pogledaj, Time, koliko toplih pahuljica Maggie daje Lucy. Znaš, ako tako nastavi možda će ih potrošiti i onda više neće ostati nijedna za tebe." Tim je bio zapanjen. Okrene se vještici i reče: "Želiš li reći da neće uvijek biti toplih pahuljica u našoj torbi kada posegnemo za njima?" A vještica odvrati: "Ne, apsolutno ne, i jednom kad ih potrošiš, to je sve. Više ih nećeš imati." Potom odleti dalje na metli smijući se i vrišteći.
Tim to primi k srcu i počne primjećivati svaki put kad bi Maggie davala tople pahuljice nekome drugome. Zabrinuo se i uznemirio jer je volio Maggiene tople pahuljice i nije htio ostati bez njih. Počeo se žaliti svaki put kad bi Maggie davala tople pahuljice nekom drugom, a kako je i Maggie njega voljela, prestala ih je često davati drugima i počela ih je čuvati za njega.
Djeca su to promatrala i zaključila da nije u redu davati tople pahuljice svaki put kad se tako osjećaš ili ih netko traži. Oni su također postali vrlo oprezni. Počeli su osjećati zabrinutost kad god bi davali tople pahuljice. Iako su ih uvijek nalazili kad bi posegnuli u torbu, sve rjeđe i rjeđe su posezali. Uskoro ljudi zamijete nedostatak toplih pahuljica i počnu se osjećati manje toplo i pahuljasto. Počnu im se kralježnice svijati, a neki su i umirali zbog nedostatka toplih pahuljica. Sve češće i češće odlažahu vještici kupovati napitke i masti, čak i unatoč tome što se činilo da ne djeluju.
Situacija je postala vrlo ozbiljna. Zla vještica koja je to promatrala, nije željela da ljudi umiru (jer mrtvi ljudi ne kupuju njezine napitke i masti) te je smislila novi plan. Svi su dobili torbu vrlo nalik onoj s toplim pahuljicama, osim što je bila hladna. Unutar vještičine torbe bile su hladne bodlje. One su činile da se ljudi osjećaju hladno i bodljikavo. Ali priječile su da se kralježnice ljudima svijaju. Od tada, kad bi netko rekao: Ja želim tople pahuljice; ljudi koji su se brinuli da ne iscrpu svoju zalihu rekli bi: "Ja ti ne mogu dati tople pahuljice, ali želiš li hladne bodlje?"
Ponekad bi dvoje ljudi prišlo jedno drugom misleći da će dobiti tople pahuljice, ali bi jedno ili drugo promijenili mišljenje i završili bi dajući jedno drugom hladne bodlje. Kao posljedicom toga, vrlo je malo ljudi umiralo, ali je vrlo mnogo ljudi bilo nesretno i osjećalo se hladno i bodljikavo.
Od dolaska vještice, razmjenjivalo se sve manje i manje toplih pahuljica. Zbog toga su one, za razliku od ranijih shvaćanja da su dostupne kao zrak, postale izuzetno vrijedne. To je prouzročilo da ljudi rade različite stvari u namjeri da ih nabave. Dok prije nisu brinuli previše tko kome daje tople pahuljice, sada su počeli čuvati svoje tople pahuljice isključivo jedno za drugo. Ljudi koji bi se zaboravili i dali svoje tople pahuljice nekome drugom, odmah bi se osjetili krivima jer su znali da će njihov partner biti ogorčen zbog toga. Ljudi koji nisu mogli pronaći darežljiva partnera, morali su kupovati svoje tople pahuljice i morali su puno raditi da bi za njih zaradili. Neki ljudi su nekako postali popularni i dobivali mnogo toplih pahuljica ne morajući ih vratiti. Ti ljudi su zatim prodavali svoje tople pahuljice onima koji su bili nepopularni i trebali ih da prežive.
Drugo što se dogodilo je da su neki ljudi uzimali hladne bodlje kojih je bilo bezgranično i bile su lako dostupne i bojali ih u bijelo i pahuljasto i davali kao tople pahuljice. Te krivotvorine toplih pahuljica su zapravo bile plastične pahuljice i zadavale su dodatne teškoće.
Primjerice, dvoje ljudi bi se sastali i razmjenjivali plastične pahuljice, pretpostavljajući da bi se od toga trebali osjećati dobro. Umjesto toga, osjećali su se loše. Kako su mislili da razmjenjuju tople pahuljice, ljudi su postali vrlo zbunjeni, pa zbog toga nisu prepoznali da su njihovi hladni i bodljikavi osjećaji zapravo posljedicom činjenice da im se dalo mnogo plastičnih pahuljica.
Tako je situacija bila vrlo, vrlo teška, a sve je započelo dolaskom vještice koja je učinila da ljudi vjeruju da jednog dana, kad to budu najmanje očekivali, mogu posegnuti u torbu i tamo više ne naći tople pahuljice.
Jednog dana, mlada je žena došla u tu nesretnu zemlju. Izgledalo je da nikad nije čula o zloj vještici i nije bila zabrinuta da će potrošiti tople pahuljice. Davala ih je slobodno, čak i kad je nisu tražili. Zvali su je ružnim imenima; i osuđivali je jer je djeci prenijela ideju da ne trebaju brinuti o trošenju toplih pahuljica. Djeca su je vrlo voljela jer su se uz nju osjećala dobro i počela su davati tople pahuljice kad god su osjetila da im se to sviđa.
Odrasli su postali vrlo zabrinuti, pa su odlučili donijeti zakon kojim bi spriječili djecu da crpu svoje zalihe toplih pahuljica. Zakon je proglasio kriminalnim djelom bezazleno davanje toplih pahuljica, bez dozvole. No mnoga djeca za to nisu brinula; unatoč zakonu, nastavila su davati jedna drugoj tople pahuljice kad god su to željela i kad god ih se tražilo. Kako je bilo mnogo, mnogo djece, gotovo jednako kao i odraslih, počelo je izgledati kao da bi se djeca mogla izboriti za svoje.
Teško je reći što će se dogoditi. Hoće li snage zakona i reda odraslih zaustaviti bezbrižnost djece? Ili će se odrasli pridružiti djeci i iskoristiti priliku da uvijek dobiju tople pahuljice kad god im bude potrebno? Hoće li se sjetiti dana koje njihova djeca žele vratiti, kad je toplih pahuljica bilo u izobilju, jer su ih ljudi davali slobodno?
Steiner: Scripts people live
| Pregleda: | 813 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Gospođa Sue (70) podijelila je svima svoju istinitu ljubavnu priču, koja je oduševila svijet:
Moj dragi suprug John i ja bili smo u braku 46 godina.
Prvi adventski vijenac, kakav danas poznajemo, pojavio se u Njemačkoj 1838. godine u Hamburgu, u domu za siromašnu djecu. Evangelistički pastor Johann Hindrich Wichern okupio je siročad s ulice i smjestio ih u jednu trošnu kuću koja je time postala njihovim novim domom. Želeći djeci bez ikog svog uljepšati dane uoči Božića odlučio je napraviti veliki drveni vijenac i na njemu poslagati upaljene svijeće. Upalio ih je ukupno 24, od toga 19 malenih za svaki dan osim nedjelje i četiri velike, za svaku nedjelju uoči Božića. Ovaj ritual se djeci jako svidio pa je stoga odlučeno kako će se svake godine u isto vrijeme obnavljati. 13 godina kasnije vijenac su počeli ukrašavati grančicama zimzelenog drveća kako bi ga uljepšali, a kasnije je drvo od kojeg se vijenac radio u potpunosti zamijenilo zimzeleno granje. S vremenom se ovaj simpatičan običaj proširio po cijeloj Njemačkoj da bi ga potom prihvatili i kršćani iz drugih europskih zemalja, a potom i u Americi i diljem svijeta gdje je prisutna kršćanska vjera. Krajem 19. stoljeća polako se u svima njima ustoličio običaj pletenja adventskog vijenca no u međuvremenu su na njemu, uz zimzelene grančice od kojih je spleten, ostale samo četiri svijeće u čast četiri adventske nedjelje, uz još jednu koja se stavlja nasred vijenca.
Danas adventski vijenac možemo kupiti u bilo kojoj trgovini mješovite robe, što je odraz sve snažnije komercijalizacije Božića no prema tradicionalnim kršćanskim običajima trebali bi ga sami napraviti. Vijenac se plete od grančica lovora koje označavaju pobjedu nad grijesima, od grančica cedra koje simboliziraju snagu, te od lišća božikovine koje podsjeća na vijenac od trnja kojeg je Isus nosio kada su ga vodili na razapinjanje. U njega se ponekad dodaju i grančice ružmarina.
Vijenac simbolizira vječnost jer nema početka ni kraja. U današnje vrijeme svijeće na vijencu su u raznim bojama: crvene, boja zlata, srebra, bijele... Tradicionalno su u viijencu tri ljubičaste svijeće i jedna ružičasta. Na prvu adventsku nedjelju, pali se prva ljubičasta svijeća, simbol nade, nade u dolazak Mesije. Podsjeća na proroke koji su predvidjeli Kristovo rođenje. Odabir ljubičaste boje nije slučajan. Upravo ona predstavlja boju pokajanja i posta, a također označava i kraljevsku boju što je čini prigodnom za dolazak Krista Kralja svega svijeta. Drugim riječima, upravo kroz ovu boju objedinjujemo simboliku Isusove patnje na križu i slavlja zbog njegovog očekivanog dolaska koji predstavlja konačno spasenje.
Na drugu adventsku nedjelju pali se druga svijeća koja predstavlja ljubav. Neki je nazivaju i Betlehemskom svijećom, a pali se prvenstveno u čast jaslica u kojima je mali Isus boravio u štali odmah po svom rođenju. Treće adventske nedjelje pali se ružičasta svijeća koju znamo i kao Svijeću pastira, a ova vesela boja odabrana je zbog toga jer predstavlja radost. Tada, naime, nastupa vrijeme kada razdoblje pokajanja zamjenjuje razdoblje radosti zbog skorašnjeg Isusovog rođenja. Četvrta adventska svijeća ponovno je ljubičaste boje, pali se posljednje nedjelje uoči Božića, a nazivamo je još Anđeoskom svijećom. Ona simbolizira mir.
Na samu badnju večer, nekoliko sati uoči Božića, pali se peta svijeća, ona bijele boje, koja se može staviti usred vijenca ili na neko drugo mjesto u našem domu, a nazivamo je Kristovom svijećom. Ona predstavlja život Krista koji je došao na ovaj svijet, a bijela je zbog toga jer bijela boja simbolizira čistoću i bezgrešnost.
Svijeće se pale zbog toga jer nas njihova svjetlost podsjeća na Isusa koji predstavlja simboličko svijetlo koje će nas izbaviti od tame i grijeha te nam donijeti nadu i spasenje. Tijekom Adventa paljenje svijeća ima i dodatnu simboliku. Svakim tjednom palimo jednu više čime polako iz razdoblja mraka i straha prelazimo u razdoblje svjetlosti i nade. Kako nedjelje prolaze tako svjedočimo sve većoj svjetlosti i na taj način naša nada raste da bi kulminirala u trenutku paljenja bijele Kristove svijeće koja nam kaže kako se rodio Spasitelj.
Korjene adventskog vijenca možemo potražiti još u doba antike kada je vijenac predstavljao simbol pobjede tj. trijumfa nad neprijateljem. Stoga kršćanima adventski vijenac simbolizira borbu protiv tame i grijeha, borbu koja je puna nade u Krista i njegovo spasenje.
prema: www.fizzit.net