Desetoboj - priča o pravim vrijednostima Novo!

0 preuzimanja

Svake godina škola organizira natjecanje s drugim školama. Prije dvije godine održalo se glazbeno natjecanje, prošle godine natjecanje kazališnih skupina, a za ovu godinu najavljen je desetoboj.

sport_pobjednikMarko je pobijedio u desetoboju. On je glasnogovornik razreda i ima velik utjecaj na ostale učenike. Sada mu se učenici još više dive. On je nedvojbeni razredni junak i nitko se ne bi usudio suprotstaviti mu se.

Samo što jedno natjecanje završi, već se planira drugo. Sljedeće godine treba se održati natjecanje u slikanju. Marko je protiv toga. »Mi ćemo prosvjedovati«, zapovjedio je ostalim učenicima, »jer je natjecanje u slikanju predosadno. Glasovat ćemo opet za neki sport. Ako je već natjecanje, onda neka je nešto napeto, nešto u čemu će pobijediti netko tko je doista snažan.«

Djeca nisu shvatila da Marko govori protiv natjecanja u slikanju samo zato što je vrlo loš crtač i što ne može podnijeti da ga svrstaju u gubitnike. Iako bi neki učenici radije slikali, nisu se usudili proturječiti Marku pa su se složili s njegovim prijedlogom.

Samo jedan nije stao na Markovu stranu, ali nije se izjasnio ni protiv njegova prijedloga. On se tek povukao u pozadinu. Njega, uostalom, i tako nitko ne bi slušao, ali ne zato što ga nisu voljeli, neki su čak bili prema njemu vrlo ljubazni i rado su mu pomagali. Razred ga je na neki način prihvatio, ali učenici ga nisu shvaćali ozbiljno. On nije pripadao njima i zato nije imao pravo ništa reći. Nije bio dosadan dječak i imao je dara za mnoge stvari. Da je prije bio u njihovu razredu, sasvim bi sigurno pobijedio na glazbenom natjecanju. On je također izvrsno slikao i znao pričati mnoge zanimljive priče o svojim slikama. Međutim, djeca svemu tome uopće nisu poklanjala pozornost. Ona nisu bila okrutna prema njemu i nisu se ružno ponašala, nisu ga isključivala iz svega, ali ipak ga nisu smatrala jednim od svojih.

Čudno, nije li? Zašto je to bilo tako? Luka, tako se zvao dječak, bio je u invalidskim kolicima. On nije mogao hodati

Marko, kao glasnogovornik razreda, dao je učiteljici na znanje da se razred jednoglasno odlučio protiv sudjelovanja na natjecanju u slikanju.

»Hoće li se natjecanje održati ili neće, o tome ne možete odlučiti sami. Ali nikoga od vas nećemo prisiliti da sudjeluje u njemu«, ljutito je odgovorila učiteljica.

Prolazili su mjeseci, a nitko se iz Markova razreda nije prijavio za sudjelovanje u natjecanju koje će se ipak održati.

Jedne je nedjelje Marko jurio gore-dolje na skateboardu kao kakav divljak. Odrasli su odmahivali glavom, a djeca su se čudila njegovu umijeću. To je Marku dalo još jači poticaj, pa je njegovo divljanje postajala sve smjelije.

Približio se jednom brežuljku. »Za mene to nije nikakva zapreka!« pomislio je Marko, čučnuo i preletio ga. Pljas! Iza brežuljka nalazilo se duboko jezero. Skateboard je osamljeno plovio po površini jezera kao malena splav. Marku nije bilo ni traga ni glasa.

desetoboj_nemo"Kad je Marko došao k sebi, ugledao je šarana kako mu daje umjetno disanje pomoću prazne puževe kućice. »Uganuo si ruke pri padu. Moći ćeš izroniti tek kada ti ojačaju ruke«, objasnio mu je šaran. »Ovisiš o našoj pomoći, a mi ćemo te dalje opskrbljivati puževim kućicama - kako bi imao dovoljno zraka. Više od toga ne možemo učiniti za tebe. Moramo, naime, vježbati kako bismo ostali u formi jer nas progoni strašna štuka. Moraš nastojati uvijek biti u našoj blizini.«

»Ne mogu vas tako brzo slijediti. Nemam peraja, a moje tijelo nije tako pokretljivo kao vaše. Ja sam u vodi pravi invalid«, žalio se Marko.

»Zašto jadikuješ? Pa rekao sam ti da te nećemo ostaviti na cjedilu. Budi nam zahvalan za to!« rekao mu je šaran i pridružio se ostalim ribama.

Marko je teškom mukom uspio pratiti jato šarana. Jednom je rukom morao držati na ustima puževu kućicu a to kako bi mogao disati, a druga ga je ruka boljela i bila je još preslaba da održi pravu brzinu plivanja. Ostale su mu, dakle, samo noge, ali od njih sada više nije imao velike koristi. Marko ih je morao koristiti za pokretanje i održavanje smjera, ali one ni u kojem slučaju nisu mogle zamijeniti riblji rep. Plivanje mu je bilo vrlo naporno i bio je posve iscrpljen. Osjećao se bespomoćnim, osamljenim i napuštenim iako ga ni jedan šaran nije ostavio na cjedilu, kao što mu je bilo i obećano. Neprestano mu je dolazio po jedan šaran i davao mu puževu kućicu punu zraka.

Ali nitko nije za njega odvajao previše vremena, nitko se nije želio zadugo udaljiti od svoga jata. Nitko nije ni pomišljao kako Marko ima druge vrijedne sposobnosti kojima bi ih, primjerice, mogao zaštititi od opasne štuke. Oni su samo vidjeli da on ne može držati korak s njima dok vježbaju. Oni su ipak bili samo glupe ribe.

Tada je Marka iznenada nešto povuklo za nogu. Oko noge omotala mu se udica i povukla ga iz dubine jezera.

Pritom je izgubio 'puževe kućice, ostao bez zraka i onesvijestio se. O mora biti golema riba!« obradovao se ribar i snažno povukao udicu. Trebalo je proći mnogo vremena dok je ribar uspio izvući plijen iz jezera. »Dijete se udavilo!« povikao je užasnuto. Ali tada je primijetio da Markovo srce još slabo kuca. Brzo mu je pružio prvu pomoć i izbacio vodu iz pluća. Marko je nakratko otvorio oči i odmah zatim utonuo u dubok san.

desetoboj_nemo1U snu se Marko još nalazio u dubokom jezeru. I on je postao šaran, a sve su ribe dobile ljudska lica. Jato šarana pripremalo je desetoboj u kojem su morali svi sudjelovati. Marko je zaboravio da je on šaran-invalid pa se radovao natjecanju. Tada je ugledao poznato lice: njegov prijatelj iz razreda, Luka, plivao je na čelu jata. »Naš najbolji plivač«, čuo je Marko šarane kako pričaju, »on će sigurno pobijediti!«

»Pa ne misle, valjda, na Luku? Luka je inva ... « Ali prije nego što je Marko do kraja izrekao u sebi tu rečenicu, sijevnulo mu je u 'glavi: »I ja sam invalid ovdje, ovdje pod vodom! Ja nisam naviknut na repne peraje i ne uspijevan se pravilno kretati. Ja nikako ne mogu sudjelovati u natjecanju kao šaran.«

Ali, budući da mora sudjelovati, Marku nije preostalo ništa drugo nego da se uključi. Pri bacanju diska, u kojem se šarani služe pljosnatim školjkama, Marko je uspio postići vrlo dobar pogodak. I u bacanju koplja od trske te kugle od kamena nije bio baš najlošiji. Imao je sreće i postigao jednak brod bodova kao Luka. Unatoč tome, šarani su slavili samo Luku - on je bio njihov favorit. O Markovim se uspjesima, doduše, pripovijedalo, ali ne previše. Za Marka je bilo nešto novo postati odjednom tako beznačajnim i biti u sjeni drugih. Bio je to strašan osjećaj kojega će se uvijek sjećati.

U sljedećim natjecanjima - u skoku u vis s trskom i u skoku u dalj na muljevitom dnu jezera - Marko je morao skupiti svu preostalu snagu kako ne bi prije reda ispao iz igre. Ali sada su tek dolazila natjecanja u plivanju - utrke na 100 i 400 metara. Plivanje je šaranima bilo najvažnije jer o njemu može ovisiti njihov život kad ih progoni štuka. Zbog toga se za pobjedu u plivačkim disciplinama dodjeljuje najveći broj bodova.

»Priprema, pozor, sad!« Šarani su pojurili sa starta.

Luka je bio najbolji na startu i zadržao je prednost do cilja. Ali, gdje je zaostao Marko? Repnom perajom Marko je izvodio krute i nespretne pokrete, bezuspješno je plivao tamo-amo i gotovo se nije pomakao s mjesta. Luku su slavili kao nedvojbenoga pobjednika i istaknutoga borca. Marko još nije stigao na cilj. U trenutku kad se Luka uz opće odobravanje popeo na pobjedničko postolje, pojavila se štuka koja je za svoj plijen izabrala sporoga Marka. On je posve zaboravio da je i on sada šaran pa se nije ni trudio sakriti. Luka je ugledao taj prizor pred pobjedničkim postoljem i odmah shvatio opasnost. U velikom luku skočio je s postolja, poput strijele projurio vodom, svojim širokim ribljim ustima uhvatio Markovu repnu peraju i u posljednjem trenutku povukao Marka u gustu alginu šumu. Štuka jebila toliko iznenađena neočekivanim obratom da više nije ni pokušavala nastaviti lov na Marka.

desetoboj_nemo2Šarani su se okupili oko Luke i Marka. Sada Luku više nisu slavili samo kao pobjednika nego i kao junaka. Marko mu je htio zahvaliti što ga je spasio pa je zbunjeno prišao slavljeniku. Najstariji šaran oprezno je doplivao do Luke i okitio ga zasluženom zlatnom medaljom.

Marko nije mogao progovoriti ni riječi jer mu se odjednom grlo stisnulo od ljubomore. Dobro mu je bio poznat osjećaj pobjednika kojega su svi hvalili i znao je kako je čovjek u takvim trenucima ponosan i važan. Bilo mu je krivo jer je to doživio netko drugi. Zavidno je gledao Luku. Ali umjesto pobjede, u Lukinim je očima vidio samo duboko doživljenu radost. Njegove su oči imale poseban sjaj koji je izbrisao svaku ljubomoru i zavist. Odjednom se i Marko počeo veseliti Lukinu uspjehu.

Marka je još pratio sjaj Lukinih očiju. Udobno se pro­tegnuo. »Konačno budi se!« Marko je začuo bol­ničarov glas. »Pa ti si popio pola jezera«, našalio se bolničar. »Zahvali ribaru što te izvukao iz vode i pružio ti prvu pomoć. Njemu trebaš zahvaliti što si živ.«

»Ne, Luki moram zahvaliti ... « Marko je ušutio. Bio je posve zbunjen. Ruke su ga boljele zbog iščašenja, a u nogama je osjećao grč mišića. Ukočeno i nespretno teturao se prema kući.

Sljedećega dana u školi Marko je izbjegavao susret s Lukom. Doživljaj i san još su ga zbunjivali. Ipak, počeo je promatrati Luku. Iznenađeno je zamijetio kako se Luka spretno kretao invalidskim kolicima, kako je hitro radio rukama, kako je živahno i pametno rješavao zadatke te kako je on zapravo vrlo ljubazan čovjek. Ali još se više začudio kad je jednom promatrao kako Luka u svome vrtu igra košarku u kolicima i kako mu svaka lopta završi u košu. Otkrio je i zajedničke sklonosti: ni jedan od njih ne voli matematiku ni mlijeko, ali obojica vole vruću čokoladu i ujutro dugo spavati.

desetoboj_slikaNa prvom satu kad je učiteljica podsjetila djecu da za dva dana istječe rok za prIjavu za natjecanje u slikanju djeca su se ponašala kao da ih se to uopće ne tiče.

Marko je pogledao ispod oka Luku i primijetio kako je ovaj žalostan i razočaran. Odjednom se sjetio sjajnih očiju Luke kao pobjednika. Bez dugoga razmišljanja Marko je progovorio: »Ja se javljam za natjecanje u slikanju.«

»Tiii .. .?« povikali su učiteljica i učenici u jedan glas. »Kako to? Pa ti si stalno bio protiv toga natjecanja jer na njemu ne možeš pobijediti.«

»I, što onda?« prkosno je odgovorio Marko. »Kao prvo, ja mogu promijeniti svoje mišljenje, a drugo, možda mi je to zabavno. I, treće, uopće vas se ne tiče zašto ću sudjelovati u tom natjecanju.«

Učiteljica se radovala što će netko iz njezina razreda sudjelovati u natjecanju. »Tko će se priključiti Marku? Tko će se još prijaviti?«

Stidljivo se podigla jedna ruka, pa druga i na kraju su gotovo sve ruke bile u zraku.

Marko je pogledao prema Luki. I on je podigao ruku, ispružio ju je visoko u vis kako ga učiteljica ne bi previdjela.

Natjecanje u slikanju završilo je i sve su slike na izložbi. Suci su išli od slike do slike, šaputali nešto između sebe, savjetovali se, ponovno provjeravali pojedina djela . To je trajalo neko vrijeme. Djeca nisu mogla dočekati da suci donesu odluku. Natjecanje je bilo doista napeto.

Konačno je došao trenutak kada će se objaviti tko je osvojio prve nagrade. »Pobjednik je ... «, počeo je gospodin ravnatelj, malo zastao i čekao dok ne utihne žamor uzbuđene djece. »Pobjednik ovogodišnjega natjecanja u slikanju četiriju susjednih škola, koje je proteklo bez ikak­vih smetnji, za što vam se svima najljepše zahvaljujem ... « Marko više nije mogao obuzdati svoju znatiželju pa je povikao: »Tko je pobjednik?«

desetoboj_slikarica»Nemamo pobjednika«, objasnio je ravnatelj, »nego pobjednicu. To je Nikolina iz susjedne škole!« Zatim je pozvao Nikolinu na postolje. Svi su klicali i pljeskali. »A sada prelazimo na dodjelu druge nagrade«, rekao je ravnatelj svečano. »Drugu nagradu dobiva učenik naše škole, Luka.«

Luka je kolicima prišao postolju i zbunjeno se zau­stavio pred stubama. Marko je skočio, pritrčao mu i pomogao da se uspne na postolje. I tada je ugledao isti onaj sjajni pogled koji je već vidio u snu u očima šarana Luke.

Treću je nagradu ponovno dobila djevojčica iz su­sjedne škole. I sljedeće su nagrade bile dodijeljene učeni­cima drugih škola. Sasvim na kraju popisa ocijenjenih slika pojavili su se i učenici iz Lukina razreda.

Markova je slika bila jedna od onih koje nisu dobile ni jedan bod. On je bio beznačajan, neprimjetan sudio­nik natjecanja. Ali, čudno, uopće mu nije bilo važno što nije bio u središtu zbivanja i što mu se ostali nisu divili.

»Luka je naš pobjednik! On je jedini iz naše škole koj je ove godine osvojio neku nagradu i tako nas spasio od sramote. Moramo mu odati priznanje«, učenici su hvalili pobjednika Luku.

Marko je ostao u pozadini i osjećao se isto onako dobro kao poslije svojega izlaska iz jezera. Vidio je sjaj velike radosti u očima svojega - sada već posve sigurno zna - budućega prijatelja.

Nove bajke koje pomažu djeci

Pregleda: 1751 Pregleda
Preuzimanje: 0 puta
Ažurirano: 09. 12. 2019.

Slični dokumenti

Liberalan odgoj uzrok depresije
Liberalan odgoj uzrok depresije

psiholozi predviđaju da će današnja djeca za 15 godina biti odrasli depresivci, i to najviše zbog popustljivosti i lažne liberalnosti u odgoju koji provode njihovi roditelji

dijete_protestDa su današnja djeca razmažena - priznaje većina roditelja. »Kad će biti razmažena, ako ne u djetinjstvu«, opravdava se jedna majka. »Zašto ne bih svom vlastitom djetetu omogućila sve što mogu«, kaže druga. »Ionako će je život kasnije lupiti po glavi«, smatra jedan otac. Međutim, upozoravaju stručnjaci, pokazuje se da popustljivi odgoj nije bezazlen! »Prema predviđanjima, 2020. depresija će postati najčešći razlog javljanja liječniku u svijetu. Bit će to upravo zbog generacije današnje djece kojoj je sve dopušteno«, upozorava doc. dr. Nataša Jokić-Begić s Odsjeka za psihologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Odgoj bez granica stvara djecu bez oslonca. Dijete koje može sve gubi motivaciju, nema se čemu veseliti. Također, nesposobno je uživjeti se u tuđu poziciju i niske je emotivne inteligencije, bez čega nema sretnog suživota s partnerom, kolegama, ljudima općenito... »Današnji roditelji uče djecu da je najvažnije da oni zadovolje svoja mala načela, uče ih da se ne trebaju ni za što žrtvovati. Ali tako ih izdvajaju od drugih ljudi i osamljuju«, tvrdi psihologinja Jokić-Begić. Žrtvovanje je potrebno u braku, roditeljstvu, na poslu. Ono nije znak slabosti nego snage. Ipak, moderni roditelji uče djecu da moraju biti probojna i neosjetljiva na potrebe drugih ljudi. U svojoj namjeri da im olakšaju život, nisu svjesni da njihova djeca tako postaju nesretna. Ključno je pitanje kako sve to počinje i - kako to izbjeći. U kaotičnoj svakodnevici često nije lako razlučiti pravilan od pogrešnog postupka, kad djetetu stvarno moramo reći »ne«, a kad mu ipak smijemo popustiti. Tako, na primjer, u dućanu često možemo čuti majku kako govori djetetu, koje je uzelo nešto s police: »Vrati to! Moraš to vratiti. Ako budeš dobar, kupit ću ti slatkiš«. Poruka djetetu bila je jasna i glasna: »Ako pokušaš napraviti nešto loše i zaustaviš se kad ti ja to kažem, bit ćeš nagrađen«. Psiholozi to zovu operantna reakcija, što je pojam glasovita psihologa B. F. Skinnera, koji je ustanovio da može naučiti životinju da čini što god on želi ako nagradi to ponašanje dovoljno puta. Djeca su mala ljudska bića, ali uče na isti način, pa ako roditelj nagrađuje nepoželjno ponašanje - dijete će se upravo tako i ponašati, očekujući svoj slatkiš!

djecak_ilustracija Drugo je i vrlo složeno pitanje zašto to roditelji rade. »Čini se da je korijen roditeljske popustljivosti u tome što su djeca danas u središtu pozornosti, te u uvriježenu stajalištu da tradicionalan, autoritativan odgoj nije dobar. Počelo je još 1946. knjigom američkog pedijatra dr. Benjamina Spocka »Odgoj i njega djeteta«, koji je pisao da djeci treba pustiti da rade što žele - jer ona znaju što je najbolje za njih. U praksi to obično izgleda ovako: »Ne želiš jesti špinat? Dobro, jest ćeš nešto drugo«. Pa mališan ubrzo neće ni mrkvicu niti grašak... i jeo bi samo hamburgere i hot dog... Ima jedna dobra stara poslovica - djecu treba gledati a ne slušati. Ona ne trebaju biti u središtu pozornosti, ni u obitelji niti u javnosti. Ali danas je tako. Sve mora biti za djecu, ali to ne znači ni da su voljena niti da ih se pravilno priprema za zrelost. Trošimo mnogo vremena brinući o svakom djetetovu hiru tako da često ne uspijemo osigurati najvažnije - ljubav i disciplinu, zaboravljenu odgojnu vještinu. »S djecom je slično kao s pripravnicima na poslu«, tvrdi Tanja Pureta, psihologinja i direktorica tvrtke Ramiro. »Pokazalo se da pripravnici koji odmah dobiju važne zadatke i punu odgovornost ne svladaju dobro posao. Pripravniku je potrebno vodstvo, demokracija mu ne koristi«, ističe psihologinja Pureta, povlačeći paralelu s djecom. Isto tako, kako dijete može odlučivati kad nema znanje i sposobnosti za to? Dvogodišnjak nema kognitivne sposobnosti koje bi mu omogućile da shvati roditeljska objašnjavanja. Roditelj je tu da odlučuje za njega i pomalo mu širi krug slobode, naročito kako se približava pubertet. I unatoč tvrdnji da su »djeca kao cvijeće, da ih moramo pustiti da cvjetaju«, dijete kojem je dopušteno da vrišti dok svima oko njega ne puknu bubnjići, zahtijeva da mu roditelji budu vodiči. Isto vrijedi za djecu koja imaju nekontrolirane napadaje bijesa ili su nepristojna u javnosti. Roditelji mališana dovedu u restoran i očekuju da bi svi drugi trebali trpjeti njegovu vrisku, dovedu ga u dućan i dopuštaju mu da trči gore-dolje i da bude bezobrazan prema prodavačima. Problem nije dijete nego roditelji. Možda ste i sami bili svjedokom situacije kad majka lovi dijete koje je neoprezno pretrčalo cestu, vrišteći: »Što je tebi, zar ne shvaćaš da te mogao pogaziti automobil«. Majka je izvan sebe. Ali poruka koju mu je poslala bila je: »Ja sam izvan sebe i ti nisi siguran«. Poruka koju nije poslala, ali koju je dijete trebalo čuti, bile bi tiho i pouzdano izgovorene riječi: »Stoj tu kraj mene.

djevojcica

Djecu treba učiti odgovornosti? »Roditelj u svakom trenutku mora biti odgovoran za svoju djecu, a to iziskuje veliki napor. Mnogo puta ostanem bez daha zbog truda koji zahtijeva svakodnevna briga za djecu. Ipak, nije mi to teško, jer najvažnije je da ona izrastu u samostalne i sretne osobe«, kaže nam Dijana Kovačević, 37-godišnja Zagrepčanka, mama osmogodišnje djevojčice i 16-godišnjeg dječaka, djelatnica Herbalifea. Prema njezinu mišljenju, popustljivi roditelji idu linijom manjeg otpora, najčešće zbog vlastite komocije, ali to nije dobro za djecu, jer »ako ih ne naučimo odgovornosti u ranijoj dobi - grdno smo pogriješili«. »Zakinuli smo vlastitu djecu i poslije ćemo ih morati gledati kao frustrirane i neostvarene ljude, a to je najveća patnja za roditelje«, upozorava Dijana Kovačević. Ipak, ona nije pobornica prestrogog odgoja. Smatra da djeci, prije svega, treba biti prijatelj. »Kome će se dijete povjeriti ako ne svome ocu ili majci?«, pita se. Unatoč tomu smatra da nema i ne smije biti pregovaranja o školi i drugim važnim područjima u životu. Pogotovo u današnje vrijeme kad su se kriteriji povisili i tempo života ubrzao. »Rekla sam sinu koji polazi drugi razred gimnazije: 'Ti ćeš raditi u Europskoj uniji i morat ćeš zadovoljavati europske kriterije. Ne možemo pregovarati o znanju«.

Nataša Vlašić www.vjesnik.hr

Tri sita - mudrost Sokratova
Tri sita - mudrost Sokratova

- Znaš li što sam sve čuo o tvome prijatelju? Trenutak, odgovori Sokrat. Prije nego mi ispričaš volio bih da prođeš jedan brzi test: jesi li to što mi želiš reći prosijao kroz tri sita?

Zanimljivosti

Nadbiskupija u Linzu u Austriji ponudila je besplatan download zvukova zvona triju najvažnijih crkava toga područja. Među zvonima čiji se zvuk može downloadati na mobilni telefon je i glasovito zvono Immaculata iz katedrale sv. Marije u središtu Linza.

Humor

Izgledate potišteno, velečasni. – zabrinuto će neki župljanin svom župniku. – Kako ne bi bio, sutra imam vizitaciju. – Što je vizitacija? – Posjet. Ali ne bilo kakav. Kako da vam objasnim? Posjet je kad Vam punac dođe u kuću, a vizitacija kad dođe punica.

Poslovice

Kad bogataš postane siromah, postane i učitelj. (Kineska)