Anđeli s jednim krilom Novo!
0 preuzimanja
Istinita priča iz života osoba s invaliditetom
SVI SMO MI ANĐELI S JEDNIM KRILOM.
MOŽEMO LETJETI SAMO AKO JEDNI DRUGE ZAGRLIMO.
U proljeće 1983. godine Margaret Patrick došla je u centar za rehabilitaciju starijih osoba na fizikalnu terapiju. Kad je Millie McHugh, dugogodišnja djelatnica, predstavila Margaret ostalima u Centru, primijetila je tugu u Margaretinim očima kada je ugledala glasovir. "Nešto nije u redu?". pitala je Millie.
"Ne", odgovorila je Margaret blago. "Samo pri pogledu na glasovir naviru mi sjećanja. Glazba mi je bila sve prije moždanog udara." Millie je bacila pogled na Margaretinu ukočenu desnu ruku, a žena joj je prepričala neke od najsvjetlijih trenutaka svoje karijere.
Odjednom je Millie rekla: "Pričekajte ovdje. Vratiti ću se za čas." Malo poslije došla je u pratnji niske, sjedokose žene s debelim naočalama, žena je hodala uz pomoć štapa.
"Margaret Patrick", kazala je Millie, "ovo je Ruth Eisenberg." Zatim se nasmiješila. "I ona je svirala glasovir, ali kao i Vi, ne može svirati nakon moždanog udara. Gda Eisenberg može koristiti desnu ruku, a Vi lijevu, i imam osjećaj da bi vas dvije mogle učiniti nešto prekrasno."
"Znate li Chopinov valcer u D-molu?" pitala je Ruth. Margaret je klimnula. Sjele su jedna pokraj druge na glasovirsku klupicu. Dvije zdrave ruke jedna s dugačkim, otmjenim crnim prstima, a druga s kratkim, debeljuškastim, bijelim skladno su prelazile po tipkama od ebanovine i slonovače.
Od tog su dana stotinu puta sjele za glasovir. Margaret bi svoju bespomoćnu ljevicu položila na Ruthino koljeni. Dok je Ruth zdravom rukom svirala melodiju Margaret je svojom zdravom rukom svirala pratnju. Njihovo je sviranje oduševilo televizijske gledatelje, slušatelje po crkvama i školama, u centrima za rehabilitaciju i staračkim domovima. A njih dvije dijelile su mnogo više od same glasovirske klupice. Počelo je Chopinom, Bachom i Beethovenom, a onda su otkrile da imaju više zajedničkog nego što su mogle pomisliti. Obadvije su prabake i udovice, obadvije su izgubile sina, obadvije su još mogle mnogo toga dati, ali ne jedna bez druge.
Dijeleći s Maragret glasovirsku klupicu, Ruth je čula kako kaže "Glazba mi je bila oduzeta, ali Bog mi je dao Ruth." Očito je Margaretino uvjerenje prešlo i na Ruth, a za proteklih pet godina otkako sviraju zajedno, danas Ruth kaže "Sastavila nas je Božja providnost." I to je priča o Margaret i Ruth, koje same sebe nazivaju Ebanovinom i Slonovačom.
Margaret Patrick
| Pregleda: | 1588 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 09. 2019. |
Slični dokumenti
Čovječe, kad pored mene prođeš,
nemoj podići ruku ni na jedno stablo, ni na jedan grm. Nemoj me nepromišljeno ozlijediti. Ja sam toplina tvoga doma i ognjišta u hladnim zimskim noćima, prijateljski hlad i štit od vreline ljetnoga sunca.
Ja sam drvo tvoje kolijevke, trijem tvoje kuće, daska tvojega stola, postelja na kojoj spavaš i odmorište vječnog počinka.
Čovječe, poslušaj me i usliši molitvu moju: Ne ruši me nepotrebno, ne spaljuj me nepažnjom, ne sijeci me nerazumno, ne ozlijedi me bezobzirno. Očuvaj me za svoju djecu.
MOLITVA ŠUME
Prolazniče ! Kad pored mene prođeš I poželiš podići svoju ruku na mene, Pazi, nemoj me ozlijediti jer: ... Ja sam trijem tvoje kuće, Daska na tvome stolu, Postelja na kojoj spavaš, I drvo od kojeg gradiš. Tvoja lađa, Ja sam držalica tvoje motike, Vrata tvoga obora, Drvo tvoje koljevke I mrtvačkog sanduka. ... Prolazniče, slušaj moju molitvu: “Ne ozljedi me!”
(Miroslav S. Mađer)
Dva su vrapčića u proljeće bezbrižno čavrljala, na grani vrbe. Jedan se udobno smjestio na vrhu vrbe, a drugi u račvama iz kojih se vrba granala. “Baš je krasno ovo zeleno lišće.”