Vojnik Petar Novo!
0 preuzimanja
Bio jednom čovjek, surov ali veoma hrabar. Zvao se Petar, a po zanimanju je bio vojnik. Baratao je vješto mačem i puškom, i istaknuo se u najslavnijim bitkama. Kao vojnik prolaziti svijetom iz jednog rada u drugi doista je opasna pustolovina. Tako jednoga dana, za žestoka napada, i Petar bi smrto ranjen. istoga dana stiže pred rajska vrata. Pokuca snažno, a sveti Petar požuri otvoriti.
"Onda, mladiću", reče sveti Petar ugledavši vojnika u vojničkoj odori, "što želite?" "Želim u raj", odgovori vojnik. "Ja sam vojnik Petar. Sigurno me poznajete, nosim Vaše ime. Pogledajte kolika odličja sam dobio. U cijelom puku ne bijaše tako hrabra vojnika. Ne da se hvalim, ja sam bio najbolji. Bio sam u mnogim bitkama, čak sam i poginuo za domovinu. Mislim da sam doista zaslužio raj!" "Da, da", promrmlja sveti Petar. "Ime ti je uistinu najljepše, u to ne treba sumnjati. Borio si se hrabro, da, da...Ali sve to nije dovoljno. Moram vidjeti što piše u mojim knjigama."
Sveti Petar izvuče s police debelu knjižurinu i počne polako čitati stranicu po stranicu. U njoj bijaše upisno sve što je vojnik učinio. Kako je koju stranicu pročitao, sveti Petar bi odmahnuo glavom. Mrsio je svoju dugu bijelu bradu i mrmljao: "Hm, hmmmm!" Sadržaj knjige nije zadovoljavao. Prema onome što je tamo pisalo, i prema pravilniku o primanju u raj, sveti Petar vojnika nikako nije mogao pustiti u raj. Pa ipak, svecu je taj čovjek, njegov imenjak, bio osobito drag. "Ne mogu u pakao poslati nekoga tko se zove Petar!", mislio je. Ali što učiniti?
Sveti Petar tada pozove Mihaela, arhanđela koji je nosio oklop i mač i koji bi stoga morao imati razumijevanja za svog kolegu ljudskog roda. Njih dvojica su dugo raspravljali. Sveti Petar je na sve načine tražio izliku da vojnika pusti u raj. "Ne, ne, i ne!" vikao je sveti Mihael. "Ne možeš smo tako kršiti pravila. Ovaj vojnik nikako ne može u raj, moraš ga otjerati!"
Tada sveti Petar sazove vijeće svetaca, najboljih koje je mogao naći. Došli su: sveti Josip, sveta Mala Terezija, sveti Franjo, sveta Katarina, sveta Margareta. Ali ništa se tu nije dalo učiniti. Sveci su samo odmahivali glavom i tvrdili da vojnik Petar nije bio dovoljno dobat da bi mogao ući u raj. No sveti Petar nije se dao zaustaviti. Ne gubeći vrijeme, pošao je k Isus i počeo mu pripovijedati o vojniku: nadugo i naširoko opisivao mu je njegovu hrabrost, velikodušnost, te samu činjenicu da je dao život za domovinu.
Isus je pomno slušao svaku riječ, a u tom trenutku začuje se neopisiva galama. Dvadeset zadihanih i bijesnih vragova trčalo je uza stepenice kojima se ulazilo u raj. "Stani, zaustavi se, stop!", vikali su vragovi, mašući svojim šiljatim trozupcima. "Ovaj vojnik pripada nama, ne može on u raj!" Stvari su krenule doista loše. Jadni vojnik Petar mogao je očekivati smao najgore. Crveni rogonja bockao ga je trozupcem keseći se: "To li je taj koji je stalno psovao đavle!" Uto se pored Isusa pojavi lijepa gospođa. Bijaše to Marija. U ruci je nosila veliku zlatnu knjigu, koju predade isusu. Isus otvori knjigu, koja je imala više stotina stranica a na svakoj je bilo ponešto napisano. Počeo je čitati. Na kraju se okrenu prema Mariji i blago se nakloni. To je imalo značiti da vojnik Petar ipak može u raj.
Marija sama mu je pristupila i povela ga, a sveti Petar zadovoljno se smješkao.
Najmanje su zadovoljni, naravno, bili vragovi. Onako bijesni, uputili su se prema paklu prigovarajući: "Marija je naša propast! Neprestano nam krade duše. Nastavi li ovako, ostat ćemo bez posla." Svetog Petra je međutim mučila znatiželja: što je pisalo u zlatnoj knjizi koju je Marija donijela Isusu? I tako, dok su ostali proslavljali ulazak novoga člana u raj, sveti Petar se sasvim primakne zlatnoj knjizi i otvori je. Stranice su bile ispunjene Zdravomarijama! Bijaše ih na tisuće. Svaki put kad je vojnik Petar izmolio Zdravomariju, Gospa ju je upisala u zlatnu knjigu. Upravo te Zdravomarije otvorile su vojniku Petru vrata raja.
Zdravomarija je molitva koja otvara rajska vrata. Nitko ne može moliti i biti zao u srcu. Molitva nije samo vapaj za pomoć. Ona čovjeka oblikuje, mijenja, obraća. Tko se moli Mariji, on se preporučuje Božjoj dobroti i milosrđu. Posve je sigurno da ga Bog neće zaboraviti u času smrti, tom najvažnijem životnom trenutku, jer čovjek po njemu dolazi Onomu koji ga oduvijek čeka.
Bruno Ferrero
| Pregleda: | 1804 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
NAUČIO SAM da kada si zaljubljen, vidi se. NAUČIO SAM da kada mi samo jedna osoba kaže "uljepšao si mi dan... ", onda je moj dan sasvim drugačiji. NAUČIO SAM, da je najmirniji osjećaj na svijetu, kada ti dijete zaspi u naručju. NAUČIO SAM, da je važnije biti ljubazan nego biti u pravu. NAUČIO SAM, da nikada od djeteta ne smiješ odbiti poklon. NAUČIO SAM, da uvijek možeš za nekoga moliti, ukoliko sam nema snage da može sebi pomoći na drugi način. NAUČIO SAM, da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život od tebe zahtjeva, uvijek potreban prijatelj s kojim se možeš glupirati. NAUČIO SAM, da je ponekad sve što je nekome potrebno, nečija ruka za držanje i srce za razumijevanje. NAUČIO SAM, da trebamo biti zahvalni što nam Bog ne daje uvijek ono što tražimo. NAUČIO SAM, da mali svakodnevni događaji čine život spektakularnim. NAUČIO SAM, da je ispod svačijeg tvrdog oklopa netko tko želi da je cijenjen i voljen. NAUČIO SAM, da Bog nije sve učinio u jednom danu. Zašto ja mislim da mogu? NAUČIO SAM, da činjenice, ako ih ignoriram ili izbjegavam, ne mijenjam. NAUČIO SAM, da kada se planiraš osvetiti nekome, time samo dopuštaš sebi da te ta osoba nastavi vrijeđati. NAUČIO SAM, da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane. NAUČIO SAM, najlakši način da rastem kao osoba je da se okružim ljudima koji su pametniji od mene. NAUČIO SAM, da svatko koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmijehom. NAUČIO SAM, da nitko nije savršen, dok se ne zaljubiš u njega. NAUČIO SAM, da je život tvrd i zahtjevan, ali da sam ja žilaviji i izdržljiviji. NAUČIO SAM, da dobre prilike nikada nisu izgubljene; netko će se uvijek poslužiti onima koje ti propustiš. NAUČIO SAM, kada naučiš živjeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negdje drugdje. NAUČIO SAM, da bih volio da sam svome djedu, prije nego što je umro, još jednom rekao da ga volim. NAUČIO SAM, da treba podijeliti riječi koje su nježne i mekane, jer ćeš ih sutra možda morati pojesti. NAUČIO SAM, da je osmijeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled. NAUČIO SAM, da ne mogu birati kako ću se osjećati, ali mogu odlučiti šta ću s time uraditi. NAUČIO SAM, da, kad ti jednom novorođeno unuče uhvati mali prst svojom rukicom, osvojen si doživotno. NAUČIO SAM, da svi žele živjeti na planini, ali da se sva sreća i rast događaju dok se penješ. NAUČIO SAM, da je dobro davati savjet samo u dva slučaja: kada ga netko traži ili kada je pitanje života i smrti. NAUČIO SAM, što imam manje vremena, više stvari mogu napraviti. NAUČIO SAM, ugriz psa neće proći ako psa ubiješ.
Četvorica kraljevića krenu u potragu za umjećima u kojima će biti nenadmašivi. "Prođimo svijetom i ovladajmo znanjem", rekoše jedan drugom.
Ugovorili su mjesto na kojem će se sastati nakon nekog vremena i razišli se na sve četiri strane svijeta. Vrijeme je prolazilo.
Kad je prošla godina, mjesec i jedan dan, četvorica braće nađoše se na dogovorenom mjestu da ispitaju što je tko naučio.
"Ja sam stekao znanje koje mi omogućuje da pronađeni komad kosti nekog živog bića mogu obući u meso", reče prvi.
"Ja sam u stanju", pohvali se drugi, "odjenuti to biće u kožu čak obraslu dlakom".
"Ja", požuri treći, "umijem takvom biću stvoriti sve udove".
"A ja imam moć udahnuti mu život", zaključi četvrti kraljević.
Nakon toga četvorica kraljevića pođu u džunglu kako bi pronašla komad kosti i dokazala svoja umijeća. Nisu dugo tražili. Nakon par koraka pronađu komad kosti i, ne provjeravajući od koje bi životinje bila, dadoše se zdušno na posao da što prije iskušaju svoja čarobna znanja.
Prvi obuče kost u meso, drugi je odjenu u kožu s dlakom, treći doda udove da je dovrši, a četvrti je oživi... Kad ono - lav! Otvori snažne čeljusti, zaurla od gladi i sruči se na svoje tvorce te ih proždre. Kad je svu četvoricu usmrtio, lav se zadovoljan povuče u džunglu.
Suvremeni čovjek pokazao je da ima ogromnu stvaralačku moć, ali ta moć u sebi nosi i mogućnost samouništenja.
narodna priča