Sutradan dođe Bog vidjeti što je stvorio. Možda treba nešto popraviti... Na obalama rijeka bilo je sivog, zelenog i šarenog kamenja. Pod zemljom je također bilo kamenja, ali ono je bilo skriveno i zatrpano. Bog je dotaknuo to kamenje, a ono se pretvorilo u dijamante, smaragde i milijune dragulja što su zasvjetlucali u dubinama zemlje. Gospodin pogleda cvijeće, jedno ljepše od drugoga. Tu nešto nedostaje, pomisli, i blago puhnu u latice: kad, gle, cvijeće se ogrne prekrasnim mirisima. Siv i tužan ptić sleti mu na ruku. Bog mu nešto zafićuka i ptić počne cvrkutati. Zatim je Bog prozborio nebu i ono se zarumenilo od radosti. Tako je nastao zalaz sunca. Ali, što je to Bog šapnuo čovjeku da bi postao čovjekom? U onaj divni dan, u ono praskozorje, Bog mu je šapnuo samo dvije riječi: VOLIM TE.
(Adalbert Ludwig Balling) Ono što poklanjaš pripada tebi. Što zadržiš bit će ti oduzeto. Ono što ljubiš moraš ostaviti. Što čvrsto držiš gubi se. Što glasno zahtijevaš, pridržava ti se. Prema čemu tiho težiš-to će ti se dati. Sreća je dah za srećom. Nada u sreću. Čežnja za srećom…
Već su prošla dva dana otkako se mati i kći vratiše s hodočašća u Siracusu. Gospođi Eutihiji bijaše mnogo bolje pa je već hodala po kući, kuhala i pospremala. Trećega dana posjeti ih Lucijin zaručnik. Bijaše pristao mladić iz poznate i vrlo časne obitelji.
- Oči su ti sjajne poput zvijezda - reče Luciji umjesto pozdrava.
Djevojka naglo spusti vjeđe. Osjeti drhtaj duboko u utrobi kao od nekog potmulog straha. Htjela bih da se zanosi mojom dušom, pomisli, a ne tijelom. Ako ga moje oči zavode, bolje da mu ne dadnem priliku da ih motri.
- Mnogo toga moram obaviti - reče. Budi tako dobar pa nas pohodi za tjedan dana!
Mladić razočarano uzdahne, ali se pokori Lucijinoj želji.
A ona, ustrašena osjećajima koje je jasno razabirala u zaručniku, odluči svoj dio imanja razdijeliti sirakuškoj sirotinji. Ljubi li moje srce, neće se obazirati na siromaštvo, umovala je.
Cijele sedmice odnosila je iz kuće sve što bijaše imalo vrijedno: haljine od skupocjenih tkanina, obuću od najfinije kože, slike i sagove, vaze i vezove, porculansko posuđe i komade namještaja od sandalovine i ebanovine s intarzijama od bjelokosti. Naposljetku isprazni i škrinju s novcem te sve razda ubogarima. tako u kući ostade samo najnužnije.
Osmoga dana ponovno je pohodi zaručnik.
- Čemu otezati? Vrijeme je da uglavimo dan vjenčanja - reče. - S tvojim imanjem i onim što mi dadne otac započet ću velik posao i... - zastade u besjedi zaprepašteno se ogledavši po praznoj sobi, a onda krikne: - Ta gdje su slike, sagovi i namještaj?
- Kod onih kojima pripada - mirno odgovori Lucija.
- Što si rekla?
- To što si čuo! - odsiječe Lucija. - Gospodin Isus kaže: Ako hoćeš biti savršen, razdaj sve što imaš siromasima i kreni za mnom.
- Isus? Onaj Židov što ga razapeše kao razbojnika u Jeruzalemu? Što je zaludio narod da mu vjeruje i da više ne žrtvuje našim bogovima? - bješnjeo je zaručnik. - To neću trpjeti! Idem u sudište pa ću te prijaviti. Vidjet ćemo hoće li ti pomoći tvoj raspeti uzor!
Posve pomračena srca zaručnik odjuri i prijavi Luciju vlastima kao kršćanku koja se odmetnula od cara i državne vjere. Od rimskih bogova.
Ni sat poslije njegova odlaska stigoše vojnici da odvedu Luciju u mučilište. Svežu je konopcima za volovski jaram. Ali koliko su god tukli životinje da povuku, one se nisu uspijevale pomaknuti s mjesta. Tada upravitelj zapovjedi da djevojku spale tu gdje je zatekoše. Naslagaše drva i potpališe oganj. Ali nijedan plamičak ne htjede se dotaknuti ni Lucijine odjeće, a kamoli tijela. Tada jedan od vojnika podiže bodež da joj probode grlo, zagleda joj se u oči, i ruka mu klone.
- Kukavico! - zaurla vojnik do njega i ta riječ poput čarobnog štapića ponovno podiže ruku s bodežom.
- Ah, kako te oči blješte! Kao najsjajnije zvijezde - prošapće vojnik, i šaka s bodežom ponovno klone.
- Bijedniče! - vrisnuše sad svi vojnici. - Zar se bojiš suknje?
Vojniku zadrhte usne pa napregne svu svoju volju ne bi li podigao ruku s oružjem.
... ali ti češ umrijeti mučeničkom smrću. Bojiš li se? - pričini se Luciji da ponovno čuje Agatin glas.
- Ne bojim se - šapne i sklopi oči da ne zbunjuje vojnika. Da ne gleda svjetlost zemaljsku.
Ruka s bodežom treći se put podiže i silovito spusti na Lucijin vrat. Djevojka se zanjiše. I gle! Umjesto tame, pod vjeđama joj rasula se svjetlost vječna.
Sonja Tomić
Zanimljivosti
U Mariji Bistrici zabilježeno je 1109 čudesnih događaja od 1688. do 1786. godine koji su priznati tek nakon pomnih istraživanja i svjedočanstava.
Humor
– Učiteljica me pitala imam li brata ili sestru koji idu u našu školu. – Što si joj odgovorio? – Da nemam. – I što je ona na to rekla? – Bogu hvala.
Poslovice
Nije sretan onaj tko ima ono što želi, već onaj koji ne želi ono što nema. (Latinska)
Sutradan dođe Bog vidjeti što je stvorio. Možda treba nešto popraviti... Na obalama rijeka bilo je sivog, zelenog i šarenog kamenja. Pod zemljom je također bilo kamenja, ali ono je bilo skriveno i zatrpano. Bog je dotaknuo to kamenje, a ono se pretvorilo u dijamante, smaragde i milijune dragulja što su zasvjetlucali u dubinama zemlje. Gospodin pogleda cvijeće, jedno ljepše od drugoga. Tu nešto nedostaje, pomisli, i blago puhnu u latice: kad, gle, cvijeće se ogrne prekrasnim mirisima. Siv i tužan ptić sleti mu na ruku. Bog mu nešto zafićuka i ptić počne cvrkutati. Zatim je Bog prozborio nebu i ono se zarumenilo od radosti. Tako je nastao zalaz sunca. Ali, što je to Bog šapnuo čovjeku da bi postao čovjekom? U onaj divni dan, u ono praskozorje, Bog mu je šapnuo samo dvije riječi: VOLIM TE.
Ono što poklanjaš pripada tebi. Što zadržiš bit će ti oduzeto. Ono što ljubiš moraš ostaviti. Što čvrsto držiš gubi se. Što glasno zahtijevaš, pridržava ti se. Prema čemu tiho težiš-to će ti se dati. Sreća je dah za srećom. Nada u sreću. Čežnja za srećom…
Već su prošla dva dana otkako se mati i kći vratiše s hodočašća u Siracusu. Gospođi Eutihiji bijaše mnogo bolje pa je već hodala po kući, kuhala i pospremala. Trećega dana posjeti ih Lucijin zaručnik. Bijaše pristao mladić iz poznate i vrlo časne obitelji.