Kuća od zlata - priča o životu Novo!
0 preuzimanja
Za vrijeme zlatne groznice neki čovjek prodao svu svoju imovinu, kupio opremu za kopanje zlata i osigurao dovoljno hrane. Otišao je u planine zajedno s drugim kopačima i krenuo u potragu za zlatom.
Dani, mjeseci i godine su prolazili, a on nije pronalazio ni trunku zlata. Postajao je sve siromašniji i na kraju ostao bez ičega. Osjećao se veoma usamljenim na tom pustom i sumornom mjestu, i otišao u prirodu. Stigao je do jednog potoka.
Zastao je i, promatrajući prirodu, odlučio tu izgraditi kućicu. Kako je bilo toplo vrijeme, iskopao je rupu pored potoka i počeo praviti cigle od zemlje i sušiti ih na suncu. Došla je zima, a on je, izmoren, umro od gladi i hladnoće.
Od tada je prošlo mnogo godina i jedan je mladi bračni par kupio taj prostor i sagradio na njemu kuću.
Međutim, jako im je smetala neugledna kućica nasred livade, pa su je odlučili srušiti.
Kada su počeli s rušenjem primijetili su svjetlucanje u ciglama. Analiza je pokazala da se u ciglama nalazi zlato. Mjesto s kojega je vađena zemlja za cigle bilo je bogato nalazište zlata i na njemu je kasnije otvoren rudnik.
Zamisli koliko čovjek može biti slijep pored očiju i ne vidjeti bogatstvo koje traži. Čovjek je umro od gladi u kući od zlata! Zato ne budi slijep. Otvori oči! Pogledaj oko sebe!
autor nepoznat
| Pregleda: | 1808 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
- Tata - upita Klaus - kako, zapravo, nastaju ratovi?
- Pa, momče moje, stvar ti je ovakva! Uzmimo, primjerice, Engleska se svađa s Amerikom oko nečega...
Malena je imala srce puno ljubavi i radosti. Pjevušila je dok je pomagala majci u njihovoj kamenoj kući. Slušati njezine pjesmice bio je pravi užitak. Prala je lonce i tave, zalijevala cvijeće na prozorima. Znala je poći u šumu i donijeti naramak suharaka, a nakon toga izribati pod u velikoj sobi. „Moja malena je vrijedna poput mrava, ona je uvijek zaposlena“, govorila majka. „Moja malena je vesela, pjeva kao slavuj“, govorio je otac.
Doista, Malena je cijelu kuću ispunjavala radošću, kratila je svima duge zimske večeri kad se ni svagdanjim kruhom nije obilovalo.
Bili su to teški dani za obitelj, koja je živjela u malom primorskom selu na jugu Francuske. Maleni otac bijaše ribar. Ali otkad se razbolio, nije više mogao na more pa se obitelj izdržavala isključivo radom vrijedne Malenine majke. Premda je živjela u velikom siromaštvu, djevojčica je imala duboko i čvrstu vjeru.
„Doći će ubrzo proljeće i ljeto, tada će se i tebi povratiti zdravlje bit će nam svima bolje“, govorila je ocu. Tjedni su prolazili jedan za drugim. Novac je bivalo sve manje, ali cijelom je kućom odzvanjao zvonki smijeh razdragane djevojčice. Kad su stigli zimski praznici, uzviknula je: „Ah, kako volim božićne blagdane!“
„Ove godine“, reče joj tužno otac, „nećemo ti moći kupiti kakav dar, jer smo ostali bez novaca.“ Malena je to slušala, no bila je uvjerena da se za Božić djeci uvijek mora dogoditi nešto lijepo.
Na Badnju večer, uze ona tatu i mamu za ruku i reče: „Pođimo van, moramo sudjelovati u božićnoj radosti!“
Ostaviše dakle svoju mračnu kolibicu i izađoše u selo. Na svim su kućama prozori bili ukrašeni šarenim vrpcama, lampicama i svijećama, a kako su kuće bile uz cestu, mogla se vidjeti i osjetiti božićna radost.
„Sve su kuće pune radosti, osim naše“ - uzdahnuo je otac.
Malena to nije ni čula, smijala se i u njezinim je očima sjalo vedro raspoloženje.
„Kako smo sretni!“ uskliknula je. „Svi ovi svečano ukrašeni prozori i nas vesele!“
Kad su se vratili kući, Malena poljubi roditelje za laku noć i reče: „Stavit ću cipelu pred vrata za božićni dar.“
„Ah, Malena!“ majka će sa suzama u očima. „Ove godine neće biti darova.“ Pa ipak, cipela je ostala pred vratima. Puna vjere i pouzdanja, djevojčica se rano probudila, te polagano, hodajući na prstima odškrinuta vrata. Odmah je uskliknula:
„Tata! Mama! Dođite brzo! Pogledajte što mi je donio Isus!“ Ondje se u cipelici šćućurio tek izleženi ptić. Sav se tresao od zime.
„Vjerojatno je pao iz gnijezda pod krovom“, ustvrdio je otac.
Malena je šutjela. Za nju je ptić bio božićni dar maloga Isusa i drugo je nije zanimalo. Svu radost i pozornost usredotočila je na nemoćno stvorenje. Umotala ga je u toplu krpu, dala mu jesti i pobrinula se za sve što mu je bilo potrebno. Tom velikom radošću bili su uskoro ispunjeni i njezini roditelji, osjećali su kako im se vraća razdraganost koja ih je ispunjavala za sretnih dana.
Tako je Božić za malenu bio i te godine bogato ispunjen. Duh Božića je neprestano bio u njezinu srcu.
Bruno Ferrero