Mudrost dvorske lude - o vlasti i vladanju Novo!
0 preuzimanja
Behlul se mogao slobodno kretati po palači sultana Haruna el-Rašida jer je bio dvorska luda, a dvorska je luda čovjek koji svoju mudrost skriva iza zastora ludosti.
Jednoga je dana sjeo na sultanovo prijestolje, što je bio prijestup zbog kojeg se lako gubila i glava. Stražari ga odmah uhvatiše, skinuše s prijestolja i dobro ga istukoše.
Njegovo zapomaganje probudi sultana pa je došao vidjeti što se događa.
Behlul je drečao kao jarac dok je začuđeni sultan tražio od stražara da mu objasne što se dogodilo. Kad je čuo Bahlulov prijestup izgrdio je stražare: “Sram vas bilo, zar ne vidite da je to Behlul mahniti? Zar bi se pametan čovjek usudio sjesti na sultanovo prijestolje?!?”
Behlula poče tješiti “Nemoj plakati, sve je sada u redu, obriši svoje suze, dobri moj.”
“O veličanstveni, ja ne plačem zbog batina i boli koju pretrpjeh, već ja plačem zbog tebe!”, odgovori Behlul. 'Zbog mene!' uzviknu Harun, 'zašto bi plakao zbog mene?'
'O veličanstveni, reče Behlul, 'sjedio sam na tvom prijestolju samo nekoliko trenutaka i zbog toga sam dobio strašane batine, a ti, dobri moj, sjediš na njemu već dvadeset godina.
Kakve li samo tebe batine čekuju kada siđeš s njega?
ZBOG TE POMISLI JA ZAPLAKAH.
Harun el-Rešid ovim bijaše potpuno dotučen. Sada njemu suze potekoše niz lice. 'Pa što da radim, o, Behlule!?', zavapi “Budi pravedan” odgovori Behlul, mudra dvorska luda.
istočnjačka narodna pripovjetka
| Pregleda: | 2421 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 04. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Govori samo o onome što ti je jasno, inače šuti. Govorništvo je umjetnost varanja i laskanja. Zamislite sebi onu tišinu koja bi nastala kada bi ljudi govorili samo ono što znaju. Ima ljudi koji govore, govore, govore – sve dotle dok napokon ne uspiju nešto reći. Tko mnogo govori – ili mnogo zna ili mnogo laže. Lako je govoriti kad se ima što reći, ali je teško imati što reći kad valja govoriti. Ma kako čovjek dobro govorio, kad previše govori, uvijek na kraju kaže neku glupost. Prava je muka i nevolja kad čovjek nema dovoljno duha u sebi da bi dobro govorio, ni dovoljno pameti da bi šutio. Neizrečena riječ je – zlato. Čini se da su ljudi stekli govor ne da sakriju svoje misli nego da prekriju kako nemaju nikakvih misli. Grmjeti znaju mnogi – ali sijevati? Srce i snaga pameti stvaraju govornika. Govornici nisu dobri radnici. Govor je izvor svih nesporazuma. Kad nemaš ništa za reći, ne govori. Michaels, govori (…) Uvidjet ćeš koliko je lako govoriti, samo govori. Slušaj me, slušaj s kakvom lakoćom ovu sobu ispunjavam riječima. Poznajem ljude koji mogu govoriti cijele dane da se ne umore, koji riječima mogu ispuniti svjetove (…) Čovječe, pruži sebi malo tvarnosti, jer ćeš proći kroz život potpuno neprimijećen. Bit ćeš samo broj u retku, kad će na kraju rata naveliko zbrajati kako bi izračunali razlike, i ništa više. A ne želiš biti jedan od nestalih, nije li tako? Želiš živjeti, zar ne? Pa onda, govori, neka se čuje i tvoj glas, ispričaj svoju priču! Slušamo te! Po njegovom mišljenju, koje čuva za sebe, porijeklo govora leži u pjesmi, a porijeklo pjesme u nužnosti da se zvukom ispuni prevelika i praznjikava ljudska duša. Kada muškarac ustane da govori, ljudi ga obično prvo slušaju pa tek onda gledaju. Kod žena je drugačije. Njih prvo ljudi pogledaju, pa ako im se svidi to što vide, tek onda slušaju. Velika je stvar znati pravo vrijeme govora i šutnje. Ne pokazuj sve što imaš, niti govori sve što znaš. Govor bi trebao biti poput suknje: dovoljno dugačak da bi pokrio temu, a dovoljno kratak da bi bilo zanimljivo. Prouči ono što se govori, a ne onoga tko govori. Misli što hoćeš, govori što moraš.
tekst preuzet sa http://mudremisli.net
Jednog dana don Bosco je kočijom krenuo u posjet zavodu za dječake za koje se brinuo.
Putem reče kočijašu:
- Lijepog konja imate.
- Istina. Svaki dan ga timarim oko dva sata.
- A koliko vremena dnevno potrošite za svoju dušu?
- Nemam vremena, velečasni, imam toliko posla. Stalno sam na ulici, brinem se za konja, kočiju...
- Ja bi onda više volio biti vaš konj nego vaša duša! - reče don Bosco.