Zar postoji veći broj od 100 - o postavljenim ciljevima Novo!

Vrapčić u cipeli

Jedne godine, uoči Božića, mali siromašan dječak usnuo je da mu je došao mali Isus i donio mu dar kako bi ga razveselio.

Njegova je majka bila siromašna udovica. U sobici gdje su stanovali nije bilo ni pokrova nad ognjištem. Nisu oni ni trebali kuhati jer su se hranili kruhom koji bi isprosili. Kako bi Isus ušao?

Razbijajući tako svoju glavicu, djetetu pade na pamet da s vanjske strane prozora stavi svoju poderanu cipelu: tu bi Isus, kad bude prolazio, mogao staviti svoj dar.

I tako, dok se njegova majka umorna odmarala, uze dječak svoju cipelu i stavi je na prozor. Zatim legne i zaspi. Sanjao je o pijetlu na ražnju, što ga je dan prije vidio u pečenjarnici, zatim o narančama, pa o malim orguljama koje su svirale, svirale, svirale…

No, umjesto orgulja, kad se probudio, čuo je kako zvone zvona najavljujući blagdan…

Protrljavši oči dječak se sjetio svega što mu je bilo na srce: Božića i njegovih darova. Što li mu je samo mogao mali Isus staviti u poderanu cipelu?

Skočio je sa slamnjače i potrčao k prozoru. Kružio je znatiželjnim očima amo-tamo i konačno pogledao u cipelu.

Bilo je nešto unutra, ali nije mogao dobro vidjeti što. Gurne ruku u cipelu i uzvikne: napipao je nešto mekano i hladno!... Bio je to vrapčić, napola ukočen od noćne hladnoće, koji se u zoru sklonio u cipelu kao u gnijezdo. S napola zatvorenim kapcima vrapčić je ostao šćućuren, bez ikakva znaka da bi odletio.

Dječak se još uvijek smiješio. Taj ga je mali živi vrapčić razveselio više nego bilo što drugo. Uostalom, bio je to dar od Djeteta Isusa.

Donesen u sobicu, vrapčić je izletio, raširio krila i skakutao, okrećući pametno svoju glavicu.

Uto je stigla i dječakova majka koja se malo odmorila.

- Sretan Božić, dijete moje, neka te Bog blagoslovi! - reče dječaku.

- A onda opazi vrapca i upita: - Oho, što je to?

- To je dar Djeteta Isusa - uvjerljivo odgovori dječak.

I ispriča majci gdje je našao to malo biće.

- Dobro došao, siromašku! - uskliknu žena. I kako je već bila dobra doda: - Vidiš, dijete drago, kao god čovjek bio siromašan, uvijek može pomoći nekome siromašnijem od sebe!

To rekavši dade vrapčiću mrvice koje su preostale od prijašnje večeri.

MAK, prosinac 1981.

Kaktus - ima jedna vrsta kaktusa Ima jedna vrsta kaktusa koji cvjeta dva ili tri put godišnje. Neugledne je vanjštine, ali ima prekrasan cvijet. Cvjeta noću, kada ga nitko ne vidi. Kad padne duboka tama rastvore se krupni, prekrasni cvjetovi, a kuća se ispuni opojnim mirisom. A ujutro... cvijet je mrtav. Odaje tragove ljepote koja prolazi. Od koga i za koga ova pažnja? Od koga i za koga ova rasipnost i darežljivost? Kaktus me podsjeća na Boga koji je rasipan i darežljiv; koji daje svoje darove velikodušno; koji daje ljepotu kaktusovu cvijetu samo za jednu noć, bez obzira hoće li to netko zamijetiti ili neće. Bog se raduje svemu što stvara, a još se više raduje kad ljudi zapaze da radi njih i njihove radosti stvara sva dobra i ljepote. I tako se Bog i ja radujemo kaktusovu cvijetu na mjesečini (ako je ima), cvijetu koji živi samo jednu noć. Kaktus me podsjeća i na ljude. Ima ljudi koji cvjetaju samo za jedan tren i samo onda kad ih nitko ne vidi; da ne bi ljudi hvalili njihovu dobrotu i ljepotu i da tako ne izgube nagradu kod Oca nebeskoga. Ali za takve trenutke kad ljudi cvjetaju u svom najboljem izdanju vrijedi živjeti. Ima ljudi koji su tako obični i za koje ne bismo nikada rekli da nas mogu nečim iznenaditi. Ima ljudi koji cvjetaju samo dva – tri puta godišnje. Valja znati da sve biljke cvjetaju i, ma kako neznatan bio njihov cvijet, imaju šansu donijeti plod, a svaki plod krije novo sjeme. Valja pažljivo promatrati ljude da bismo uživali u njihovu cvjetanju, makar samo za tren. autor nepoznat