Štapovi Novo!
0 preuzimanja
- Možeš li mi dati nešto o što bih se mogao oslanjati dok idem svojim putem? - zamoli dijete svog anđela. - Imam samo ova dva štapa - reče anđeo. - Koji će mi bolje poslužiti? - Onaj za koji se tvoje srce odluči - reče anđeo. - Jedan je čvrst. Koristeći se njime, moći ćeš ići hitro. Dok ga budeš imao u rukama, svi će se sklanjati pred tobom. Oni pak koji se ne dospiju skloniti, klanjat će ti se i služiti sa strahom. Tim ćeš si štapom moći pribaviti gotovo sve što poželiš. O njega se opirući, stići ćeš daleko. Drugi je posve krhak. On će te učiniti gotovo neprimjetnim. Dok ga budeš imao u rukama, moći će te uočiti samo oni u čijim će se dušama jasno odražavati tvoja duša. Oskudijevat ćeš, ali ti ništa neće nedostajati. Ne znam kako će te daleko odvesti, ali dok se budeš oslanjao na njega, svaki će ti korak ispunjati čitavo biće.
Stjepan Lice
| Pregleda: | 2079 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 22. 11. 2019. |
Slični dokumenti
- Upalit ću svjetlo, majko, da nam svijetli u tami - tiho reče Lucija ustajući sa stolice što je stajala pri uzglavlju kreveta presvučena čistom mirisnom posteljinom. Po blještavo bijelom jastuku rasule se ruse kose plemenite gospođe Eutihije. Trpjela je godinama od teške bolesti kojoj ne nađe lijeka ni jedan liječnik u cijeloj Siracusi (Sirakuzi).
- Snilo mi se, majko, kako treba da hodočastimo u Cataniju (Kataniju) na grob svete Agate - nastavi Lucija postavljajući svjetiljku na komodu. - Ljudi ne znaju lijeka tvojoj boljetici, ali svetica znade.
- Ako tako misliš, dušo - pristane gospođa Eutihija - pripremi odjeću i hranu pa možemo izjutra krenuti na put. Sad bih htjela zaspati. Umorna sam - reče i sklopi oči.
Lucija počne pripremati prtljagu krećući se po kući najtiše što je mogla da ne ometa majčin san.
Sljedećeg dana, tek što je sunce izišlo, kočija s Lucijom i gospođom Eutihijom napusti Siracusu. Kad se damama već počelo pričinjati kako napornom putovanju neće biti kraja, kočijaš objavi da su stigli na odredište. Pomože Luciji smjestiti stvari u prenoćište, a potom podiže gospođu Eutihiju na ruke i ponese je grobu svete Agate. Ondje je spusti na tlo, podmetne joj smotani pokrivač pod leđa i vrati se u prenoćište. Lucija klekne i počne moliti.
- Oče naš koji jesi... - izgovori i naglo umukne. Nestalo je dnevnog svjetla i posvemašnja tama ovila je nju, majku i grob svete Agate. Lucija raširi oči kušajući razabrati bilo što u mraku. Kao da je zatitralo slabašno svjetlo, učini joj se. Još više napregne vid.
I doista, prilazila joj je mlada djevojka sva u sedefastoj bjelini te se činilo kao da žar izbija iz njezina tijela.
Jesi li to ti, Agato, nikne pitanje u Lucijinu mozgu. Istog trenutka začuje u srcu odgovor: Da, ja sam. Došla sam ti reći da će tvoja majka ozdraviti, ali ti ćeš umrijeti mučeničkom smrću. Bojiš li se?
Ne, odgovori Lucija i toga časa prikaze nestade. Sunce je tek zalazilo i nebo bijaše rumeno i zlatno.
- Zaspala si, dušo? - upita gospođa Eutihija.
- Ne, majko - reče djevojka. - Ukazala mi se sveta Agata i prorekla da ćeš ozdraviti.
Bolesnica se osmjehne i šapne: - Vjerujem.
A ono o mučeništvu Lucija prešuti.
Sonja Tomić „U iščekivanju Spasitelja“
Bio jednom čovjek, surov ali veoma hrabar. Zvao se Petar, a po zanimanju je bio vojnik. Baratao je vješto mačem i puškom, i istaknuo se u najslavnijim bitkama. Kao vojnik prolaziti svijetom iz jednog rada u drugi doista je opasna pustolovina. Tako jednoga dana, za žestoka napada, i Petar bi smrto ranjen. istoga dana stiže pred rajska vrata.