Tri ptice Novo!
0 preuzimanja
Jednog je dana jedna dobroćudna labudica pronašla tri jaja, ostavljena na obali rijeke. Uzela ih je i stavila u svoje gnijezdo i čuvala sve dok se nisu izlegli. Iz prvog jajeta izlegao se orao, iz drugog bijela golubica, a iz trećeg vrabac. Kad su bili spremni za let, labudica je uzela tri mala ptića na svoja široka leđa i smjestila ih na greben u planinama.
Ni jedno od ovo troje nije ništa zapamtilo od leta, iz jednostavnog razloga, jer nisu ništa ni vidjeli. Prestrašeni držali su oči zatvorene cijelo vrijeme svog putovanja. Kad su došli na svoje odredište labudica im je rekla da ih na neko vrijeme mora ostaviti. Ali neka ne brinu. Ona će se opet vratiti i povesti ih na prekrasno putovanje u zemlju gdje sunce nikad ne zalazi i gdje nema niti bolesti niti starenja. U međuvremenu trebaju naučiti letjeti. „Sve će vam postati moguće kad jednom naučite letjeti“ – reče im. Tada više nema granica. Veoma je lako i vrlo jednostavno. To je sve što morate učiniti. Nakon tih riječi raširila je svoja ogromna krila i poletjela, vinuvši se u visine preko planina.
Tri ptića osjećala su se osamljeno nakon što ih je labudica napustila. Dugo su stajali oklijevajući. Hodali su do litice i pogledavali prijeko. Ispod nije bilo ništa, osim ponora. Prilično obeshrabrujuće. Orao je bio prvi koji je uzletio. Golubica i vrabac su ga gledali s velikim strahom kad je raširio svoja krila i poletio preko ponora. Ali su bili oduševljeni videći kako je nakon nekoliko trenutaka velike nesigurnosti, kad je izgledalo kao da pada na zemlju poput kamena, uspio postići kontrolu, napravio jedan polukrug i pridružio im se na grebenu.
„Labudica je bila u pravu“ – reče orao. Stvarno je lako. Ponovno je uzletio, ovaj put je smjelo letio dalje, preko ponora. Uskoro je i golubica uzletjela, a kad se vratila na greben ponovila je ono isto što je rekao i orao. Uskoro su i orao i golubica letjeli potpuno slobodno. Ali mali vrabac je odbijao uzletjeti. Ovo dvoje ga je pokušavalo nagovoriti, ali bez uspjeha.
„Previše je opasno“ - vikao je –„za vas dvoje je to lako. Vi oboje imate jaka krila. A pogledajte kako su moja mala. Ona me ne mogu držati u zraku.“„Ali pogledaj kako si ti malen“ – reče orao dobrohotno – „Naravno da će te držati u zraku. I mi ćemo te pridržati, iako to neće biti potrebno.“ Ali vrabac je odbio. U danima i tjednima koji su slijedili, orao i golubica su letjeli sve dalje i dalje. Bez obzira koliko daleko odletjeli uvijek su se vraćali kući prije mraka. U početku nisu imali drugi cilj osim uživati u samom letenju. Jeli su i spavali samo onoliko koliko im je bilo potrebno da imaju snage letjeti. Svaki put kad bi se vratili ispričali bi vrapcu sve prekrasne prizore koje su vidjeli. A onda je život postao malo složeniji, ali i zanimljiviji. Orao je bio zgrožen kad je otkrio da ga se sve ostale ptice boje, a i priličan broj životinja. Čim ga ugledaju ptice odlete u šumu, a male životinje brzo bježe u rupe i brloge. Nije mu se to svidjelo te je odlučio pomagati svim malim stvorenjima koja se ne mogu sama obraniti. Jednog dana je došao na greben s pričom kako je otjerao jastreba kad se ovaj htio oboriti na vrapca. Drugi dan je ispričao kako je spasio mlado janje od vrana koje su ga napale. I golubica je doživjela lijepo iskustvo. Jednog dana je sletjela na drvo blizu mjesta gdje su se dva seljaka oštro prepirala. Kad ju je jedan od njih ugledao onako bijelu na snijegu uzviknuo je: „Pogledaj! Ta golubica nam govori da trebamo živjeti u miru jedan s drugim. Učinimo tako.“ I pružiše si ruke, a golubica bijaše veoma sretna. Od tada je uvijek sebe doživljavala kao glasnicu mira i dobrohotnosti. Ovo je dalo jednu novu dimenziju njenom letenju.
Cijelo to vrijeme vrabac se odlučno i tvrdoglavo držao grebena. Otkrio je komadić zemlje bogat crvićima i svakim danom je bivao sve deblji. Što je bivao deblji bivao je i ljeniji. A što je bio ljeniji to ga je sve manje privlačila misao na letenje. Načinio si je toplo, ugodno gnijezdo u pukotini, zaštićeno od vjetra i kiše. Njegova filozofija je postala: „Učini život ugodnim.“ Još k tome je, s vremena na vrijeme, ogorčeno prigovarao svojim prijateljima kako je život nepravedan, posebno prema vrapcima.
A onda jednog dana dok su se njih troje odmarali na grebenu, vratila se labudica. Orao i golubica su joj se veoma obradovali. „Jeste li spremni poći sa mnom u zemlju gdje sunce vječno sja?“ – upitala je labudica. „Da!“ – zavikao je orao oduševljeno. „Da!“ – oduševljeno je povikala i golubica. „A što je s tobom mali vrapčiću? Ti ne ideš?“ „Ne mogu“ – reče vrabac neraspoloženo. „Kako to misliš da ne možeš?“ „Zato što nisam naučio letjeti.“ „Što?!? Nisi naučio letjeti? Želiš reći da si zanemario jedinu stvar koja pticu čini pticom? Pa što si onda radio sve ovo vrijeme? Pretpostavljam da si se prejedao i izležavao na suncu?“ Vrabac nije odgovorio. „Žao mi je, ali za tebe se sada više ništa ne može učiniti“ – reče labudica. Okrenuvši se orlu i golubici reče: „Idemo. Dug je put pred nama koji moramo prijeći prije nego se smrači.“ Čuvši to vrabac pogleda u svoja dva prijatelja i upita ih: „Nećete se ponovno vratiti kući?“ „Mi upravo idemo kući“ – odgovoriše jednoglasno. Nakon toga njih troje poletješe, ostavljajući vrapca na grebenu. Kako su oni odmicali, vrabac je polako došao do ruba, i pogledavajući preko pokuša se slabašnim naporom baciti u zrak. Ali nije uspio i ubrzo se ponovno odovuče od ruba.
Stajao je gledajući ih na nebu kako postaju sve manji i manji sve dok ih konačno vrh planine nije zauvijek odijelio od njega. Tada je znao što je prava usamljenost, jer nije više imao društva osim crvića. Onaj tko nikad ne napusti dom nema se gdje vratiti.
"Show us the way"
| Pregleda: | 2073 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 22. 11. 2019. |
Slični dokumenti
"Moj otac je šef policije. Ako me budeš tukao, strpat će te u zatvor." Rečenica koju često čujemo iz usta trogodišnjaka ili četverogodišnjaka rijetko je istinita. Treba li ozbiljno shvatiti ove male laži koje djeca izgovaraju?
Lagati znači razlikovati istinu od laži, stvarnost od mašte. Za malu djecu ta razlika uopće ne postoji. To što dijete govori poput čarolije se pretvara u istinu. Uostalom, nije li isto tako kad se dijete igra? Djevojčica vodi lutku u kupovinu, u park ili liječniku, a da ne izađe iz svoje sobe.
Dječja izmišljanja su normalna i čine dio djetetova psihomotornog razvoja. Iako su riječi što ih dijete izgovara lažne, one su ipak posuđene iz određene realnosti. Primjerice, otac malog hvalisavca nije policajac, no to je dobra izmišljotina. Policajac zaustavlja one koji čine nedjela i dječak je upotrijebio laž da se zaštiti.
Do četvrte godine života dijete misli da je rastužiti majku gore nego lagati. Prema tome, kad učini glupost radije će reći da nije kriv, samo da mama ne bude tužna.
Oko šeste ili sedme godine života, dijete već vrlo dobro shvaća što je laganje. Neka djeca shvaćaju smisao te riječi mnogo ranije nego im roditelji objasne. Dijete se u tim godinama služi lažima jer je to - praktično. Laž mu pomaže da izbjegne kaznu, da sakrije loše ocjene i da se pravi važno pred prijateljima. Srećom, malo je djece koja redovito lažu, iako se neka služe lažima češće od drugih. Niža intelektualna razina utječe na pribjegavanje lažima u svrhu kompenzacije, tvrde dječji psiholozi.
U svakoj dobi dijete oponaša ponašanje roditelja. Mali dječak popravlja svoj kamion kao što njegov otac popravlja auto. Kako raste, dijete više ne imitira samo u igrama, nego u riječima i djelima. Roditelji su uzor savršenstva za svoje dijete. Zato je važno pokazati dobar primjer. Uvijek govoriti istinu, prilagođenu djetetovim godinama i situaciji. Na taj način se pridobija djetetovo povjerenje. Snaga tog osjećaja sigurnosti smanjit će u djetetu iskušenje da prevari. Djetetu je potrebno objasniti da biti pošten i uvijek govoriti istinu znači poštivati i sebe i druge. Time se dijete uči da nema samo sebi što predbacivati. No, to je moguće isključivo u okruženju u kojem se dijete osjeća sasvim sigurno, a što ovisi o ponašanju odraslih. Razgovor i objašnjenja često su korisniji od vikanja ili kažnjavanja. Da bi dijete moglo priznati lošu ocjenu ili kolektivnu kaznu u školi, treba ga osloboditi straha od kazne. Naravno, to ne znači biti ravnodušani i takve stvari prihvaćati bez riječi, no s pretjernom strogošću roditelja dijete postaje podmuklo zbog straha od kazne.
Teško je biti pun povjerenja kad majka najavi rutinski posjet liječniku, a sve završi cijepljenjem. Kako priznati lošu ocjenu, ako je obećan miran razgovor, a na kraju se pretvori u galamu? Što bi trebao misliti ako ga nagovarate da laže na telefon kako trenutno niste kod kuće? Malo je roditelja koji mogu mirne savjesti reći da nikada nisu bili ni u jednoj od ovih situacija, iako nemaju osjećaj da lažu svojoj djeci.
Rijetka su djeca "rođeni lažljivci". Takvima je sigurno potrebna pomoć psihologa. Drugi su uznemireni, zabrinuti, i lažu od straha pred kaznom. Varaju jer se boje odraslih, koji su ili previše strogi ili ne znaju komunicirati sa svojim djetetom. Odgoj temeljen na uzajamnom povjerenju uglavnom uklanja ovu ružnu dječju naviku.
Zanimljivo je da djeca znaju kako Pepeljuga, Snjeguljica ili vilenjaci ne postoje, ali vole slušati priče o njima. No, ona sanjaju i o mišu koji dolazi po zubić i posjetu Djeda Božićnjaka. Istinu o njima lako će prihvatiti ako znaju da će i dalje dobivati darove. Ali ako im istinu otkrije npr. prijatelj iz razreda dijete se može osjetiti prevareno od strane roditelja.
U pravoj bujici svakidašnjih promjena raspoloženja, ljudi pitaju jedni druge: jesi li ti optimist ili pesimist? I obično iznalaze srednji izlaz u odgovoru: ja sam realist - čime nije ništa rečeno. I optimist i pesimist imaju pravo javnosti.
Pa ipak, optimisti su zanimljiviji i nekako privlačniji. Oni su kao neka neobična bića. Kad je zemlja puna čičaka i korova, oni uvijek otkrivaju cvijetak i travu. Kada se sve suši i pretvara u pustoš, oni su rijetke ptice selice koje osjećaju i otkrivaju blagotvornu oazu.
Zbog toga često dobivaju nadimke: zanesenjaci koji žive izvan stvarnosti, naivci koji pojma nemaju, sanjari koji se predaju utopijama.
Suvremeni duhovni pisac Phil Bosmans smatra da se pesimisti nazivaju realistima koji s obje noge stoje na tlu stvarnosti, ali da su zapravo zagazili u prljavštinu svijeta, toliko zasjenjeni da ne vide ništa od sunčane strane života, pa se pita: Zašto vjerujem u optimiste?
Zato što oni polaze na put k sunčanoj strani, k zemlji gdje se može živjeti i preživjeti. Optimisti su ljudi koji vjeruju u plodove Duha: ljubav, radost, strpljivost, vjernost, srdačnost, dobrotu. A pesimisti kao da nikad nisu okusili te plodove pa umiru prije smrti. I zaključuje taj pisac: "Samo će optimisti preživjeti!"
Ova optimistička tvrdnja o optimistima odgovara zašto unatoč svemu možemo biti optimisti. Bez opravdana razloga optimist je sigurno naivac, idealist, utopist, sanjar, izvanzemaljac. Ali optimizam nije apstraktni pojam, filozofski proizvod, potrošna roba, već je plod jednog procesa.
Čovjek koji zrači optimizmom jest čovjek koji zrači radošću, vedrinom, zadovoljstvom zbog nade koju osjeća i nosi u sebi.
Tu nadu kršćani svrstavaju u red tzv. bogoslovnih kreposti, zajedno s vjerom i ljubavlju.
A ta nada ima uporište u Bogu, koji je ludo zaljubljen u čovjeka, u svoje remek-djelo. Bog ima u čovjeka beskrajno povjerenje te mu je sve predao u ruke. To je razlog optimizma u životu čovjeka.
O nadi je, dakle, riječ. Ima je sve manje, pa je i optimizma vrlo malo. Vjernik zato ni u ovim tmurnim vremenima ne zdvaja (nije neodlučan), već nošen nadom pali svijeću optimizma. Jedno svjetlo teško razbija mrak, a stotina svijeća tjera tmine.
To je ujedno i poticaj da ne samo pojedinac, nego i obitelj, pa i šira zajednica, nadom rastjera oblake koji su se nisko spustili i prijete da zamrače ovaj svijet. Lakše je prekrižiti ruke i sve to mirno gledati proklinjući tamu. Teže je zavrnuti rukave i rastjerivati maglu.
Zato vjerujem da će samo optimisti preživjeti, jer njima pripada budućnost.
nepoznati autor