Zakon života Novo!
0 preuzimanja
ili što učinismo od zemaljskog raja?
Neki dječak je hodao uz obalu rijeke i ugledao krokodila zapletenog u mreži. Krokodil mu reče: Imaj milosrđa i oslobodi me. Možda izgledam strašno, ali znaš, to nije moja krivnja. Takav sam stvoren. Ali, kakav god bio moj izgled, ipak imam majčinsko srce. Došao sam jutros ovamo u potrazi za hranom za svoje mlade i ulovio sam se u ovoj zamci. Dječak reče: Ah, kad bi ti došao pomoći ti bi me zgrabio i ubio. Krokodil odvrati: Zar misliš da bi to učinio svojem dobročinitelju i osloboditelju? I tako je krokodil uvjerio dječaka da ga oslobodi iz mreže, i dok ga je dječak oslobađao krokodil ga zgrabi. Ulovljen u krokodilove ralje dječak reče: Tako mi dakle vraćaš za moje dobročinstvo? Krokodil reče: Nije to ništa osobno, sinko. Takav je svijet, takav je zakon života.
Dječak se nije složio pa mu krokodil reče: Želiš li možda nekoga pitati da provjeriš? Dječak ugleda pticu koja je sjedila na obližnjem drvetu pa je upita: Ptico, govori li krokodil istinu? Ptica reče: Krokodil je u pravu. Pogledaj mene. Jednog sam se dana vraćala kući s hranom za svoje mlade ptiće. Zamisli moj užas kad sam ugledala zmiju kako puzi uz stablo ravno prema mojem gnijezdu. Bila sam potpuno bespomoćna. Zmija je proždirala moje mlade jednog po jednog. Vrištala sam i vikala ali ništa nije koristilo. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svijet. Vidiš? , reče krokodil. Ali dječak reče: Daj da pitam još nekog. Krokodil reče: U redu. Hajde, pitaj. Jedan stari magarac prolazio je uz obalu rijeke. Magarče!, reče dječak, Evo što krokodil kaže. Je li u pravu? Magarac reče: Krokodil je potpuno u pravu. Pogledaj mene. Radio sam i robovao svojem gospodaru cijeli svoj život, a jedva da mi je davao dovoljno da preživim. Sada kada sam star i beskoristan, pustio me je s uzde, i sada lutam po džungli čekajući da me zaskoči kakava divlja zvijer i privede mi život kraju. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svijet. Vidiš? , reče krokodil, Idemo! Dječak reče: Daj mi još jednu priliku, zadnju priliku. Dopusti mi da pitam još jedan stvor. Sjeti se kako sam dobar bio prema tebi. I krokodil reče: Dobro. Tvoja zadnja prilika. Dječak ugleda kunića koji je onuda prolazio pa ga upita: Kuniću, jel' krokodil u pravu? Kunić sjedne i reče krokodilu: Zar si to zaista rekao? Krokodil reče: Jesam. Čekaj malo., reče kunić, Morat ćemo to raspraviti. Dobro., reče krokodil. Ali kunić reče: Kako ćemo raspravljati kad imaš dječaka u ustima? Pusti ga. I on bi trebao sudjelovati u raspravi. Krokodil reče: Stvarno si pametan. Pobjeći će mi čim ga pustim. Kunić odvrati: Mislio sam da si razumniji. Ako pokuša pobjeći, možeš ga ubiti jednim udarcem repa. U redu., reče krokodil i pusti dječaka. Čim ga je krokodil pustio, kunić poviče: Bježi! I dječak pobježe i spasi se. Kunić tada reče dječaku: Sigurno voliš krokodilovo meso, a i ljudi iz tvog sela sigurno bi voljeli dobar obrok. Nisi oslobodio krokodila do kraja. Veći dio njegovog tijela još je uvijek zamotano u mreži. Idi u svoje selo i dovedi sav narod, pa pripremite gozbu. I dječak učini točno tako. Ode u svoje selo i pozove sav narod. Došli su sa sjekirama, kolocima i kopljima, i ubiše krokodila. Došao je i dječakov pas, i kad je vidio kunića, stao ga je ganjati, i zadavi ga. Dječak je stigao prekasno, i kad je vidio kako kunić ugiba, reče: Krokodil je bio u pravu. Takav je svijet, takav je zakon života.
| Pregleda: | 2125 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 21. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Jedan je mladić prije više godina tražio posao telegrafista. Pronašao je oglas u novinama i otišao na navedenu adresu. 
Ondje je zatekao velik i užurban ured, ispunjen žamorom i bukom, a negdje u pozadini je telegrafist stalno kucao. Na jednom natpisu na zidu pisalo je kako kandidat treba sjesti i čekati da ga pozovu u odjeljak. Ispred mladića bilo je barem sedam-osam kandidata. Kako nije imao što izgubiti, sjeo je s ostalima i čekao. Nakon 2-3 minute, mladić je ustao i otišao u odjeljak. Ostali kandidati su se uskomešali i počeli mrmljati. Nakon nekoliko minuta šef telegrafske službe pojavio se na vratima i rekao: - Gospodo, možete ići. Mjesto je popunjeno. Jedan od kandidata rekao je: Ovaj kojega ste primili došao je posljednji. Nismo ni dobili priliku razgovarati s vama. To nije pošteno! Poslodavac će na to: Žalim, gospodo, no telegraf sve vrijeme Morseovom abecedom kucka poruku: 'Ako razumijete ovu poruku odmah uđite. Posao je vaš.' Izgleda da nitko od vas nije čuo ili nije razumio poruku. On ju je čuo i shvatio. Posao je njegov. Čuješ li Božju poruku? A razumiješ li je?
autor nepoznat
Pitao je učenik učitelja: „Tako si mudar, uvijek dobro raspoložen, nikada se ne ljutiš. Pomozi mi da i ja postanem takav.“
Učitelj je pristao i zamolio učenika da donese krumpir i jednu prozirnu vreću. „Kada se na nekoga naljutiš i sakriješ svoju uvrijeđenost“ - reče učitelj - „uzmi jedan krumpir pa s jedne njegove strane napiši svoje ime, a s druge ime čovjeka s kojim si se posvađao, a onda stavi krumpir u vreću.“
„I to je sve?“ - upita učenik iznenađeno.
„Ne“ - odgovori učitelj - „moraš uvijek sa sobom nositi tu vreću, i svaki put kada se osjetiš uvrijeđeno, stavi u nju krumpir.“
Učenik je pristao. Prošlo je neko vrijeme. Vreća se punila krumpirima i postala poprilično teška. Postalo je nezgodno nositi sa sobom. Uz to, krumpiri su se počeli kvariti. Neki su proklijali, a neki istrulili i širili neugodan miris.
Učenik je došao kod učitelja i rekao: „Nemoguće je ovo nositi sa sobom. Vreća je jako teška, a i krumpir se kvari. Predloži mi nešto drugo.“
Ali učitelj je odgovorio: „To isto događa se i u tvojoj duši. Kada se na nekoga naljutiš, uvrijediš, u tvojoj duši se stvara težak kamen iako ti to odmah ne primjećuješ. Zatim kamen postaje sve veći. Postupci se pretvaraju u navike, navike u karakter koji rađa poroke koji zaudaraju. I na taj teret lako bismo zaboravili da nije toliko težak jer ga stalno nosimo sa sobom. Dao sam ti mogućnost da promatraš cijeli taj proces sa strane.
Svaki put kada se odlučiš uvrijediti ili nekome želiš nanijeti uvredu razmisli je li ti taj kamen potreban.“
preuzeto sa duhidusa.wordpress.com