U krugu ljubavi Novo!
0 preuzimanja
Jednoga dana, ne tako davno, na vrata nekog samostana pokucao je seljak iz obližnjeg mjesta. Kad je vratar otvorio teška hrastova vrata, seljak mu sa smiješkom pruži prekrasan grozd. «Brate vrataru», reče došljak, «znaš li ti kome sam donio ovaj najljepši grozd što sam ga ubrao u svom vinogradu?»
«Ravnatelju samostana ili nekom drugom bratu iz naše zajednice.» «Ne! Tebi sam ga donio!» «Meni?» ozarena će lica iznenađeni vratar. «Zar si ga baš meni donio?»
«Naravno, tebi sam ga donio jer si me uvijek ljubazno i prijateljski primao kad sam dolazio zatražiti kakvu pomoć. Htio sam te malo razveseliti ovim grozdom.» Učinilo mu se da je i sam obasjan rumenilom s vratareva lica. Brat vratar je grozd stavio na vidljivo mjesto i cijelo ga jutro pogledavao s divljenjem. Grozd bijaše doista prekrasan. Odjednom mu padne na pamet: «Zašto ne bih ovim grozdom obradovao našeg gvardijana?!» Uzeo je grozd i odnio ga gvardijanu samostana. Ovaj se iskreno obradovao grozdu. Ali, uskoro se sjetio starijeg bolesnog brata i odlučio: «Odnijet ću ga njemu, neka se malo osladi». Tako je grozd ponovno krenuo dalje. Međutim, nije dugo ostao ni u sobi bolesnog brata. Ovaj je naime naumio njime obradovati brata kuhara koji se po cijeli dan znoji oko peći. Brat kuhar je grozd poslao bratu sakristanu (da ga malo razveseli), a ovaj ga je odnio najmlađem bratu u samostanu, od kojega je grozd opet pošao dalje. Kružeći od brata do brata, grozd je ponovno dospio k bratu vrataru (da ga malo razveseli) i tako je bio zatvoren krug - krug ljubavi.
| Pregleda: | 1816 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Kako je jednostavno roditi se kao čovjek, pomisli Bog, roditi se kao što se već rađaju oni koji nemaju mnogo, osim sebe i onih koji ih vole, ako se uopće može imati više od toga.
Kako je mučno roditi se kao čovjek, pomisli čovjek. Ni pitali te nisu hoćeš li, a sada traže sve više i više, traže i tebe. Dok ništa ne pitaš, svi su ti blizu. Od prvih pitanja toliki odlaze. Ostaje li itko?
Kako je jednostavno živjeti kao čovjek, pomisli Bog. Ti voliš druge i oni tebe vole. Tako je toplo u blizinama kada je čovjek uz čovjeka. Čovjek rađa čovjeka, živi s njime, s njime i umire. A onda, opet smo zajedno. Kako je mučno živjeti kao čovjek, pomisli čovjek, i biti sam u svemu i dalek svima, umoran od toga što od svega ničega nema ili tek nešto, a i to je slabo i nepostojano.
Kako je jednostavno umrijeti kao čovjek, pomisli Bog. Doista to je tako dobro. Nakon smrti još si jednostavniji, topline su još toplije, oni koji su ti bili bliski još su ti bliži. A i ja sam tu. Kako je mučno umrijeti kao čovjek - pomisli čovjek. Čitav život, sam po sebi težak, k smrti i vodi: od nigdje nikamo, po ovim blatnim putovima i srcima. Poslije svega tek zemlja kao što bi bilo i bez toga.
Ja sam se rodio kao čovjek, šapne Bog. Živio sam i umro kao čovjek, i poznajem sve što te muči. Znam da ti nije lako. Ni meni nije bilo. I zato sada živim, zato sada živiš ti. Dok se uspinješ, ne opterećuj se pitanjima kojima ne znaš odgovora. Kad se uspneš, sve će se pokazati pred tobom i tada ćeš shvatiti što sam mislio s tobom i sa svime što ti se događa.
Vrana je živjela u šumi i bila je potpuno zadovoljna svojim životom. Jednog dana ugleda labuda. „Ovaj labud je tako lijep i bijel“, pomisli ona, „a ja sam crna“.