Plesač na žici Novo!
0 preuzimanja
Bio jednom jedan slavni plesač na žici. Bio je toliko vješt da nikada nije pao s čelične žice. Još dok je bio mlad naučio je hodati po toj žici, najprije nekoliko centimetara iznad zemlje, a onda ju je malo-pomalo podizao, dok nije dosegao visinu koja mu je trebala da može dati svoju prvu predstavu. Svi su se slagali u tome da je neobično spretan i da zaista umije držati ravnotežu. Nitko nikada nije vidio da je pao. Jednog dana cirkus je zapao u ozbiljne poteškoće. Predložili su mu da još više podigne uže i produži put kojim će prijeći da bi se privuklo što više ljudi. Radnici u cirkusu su imali puno povjerenje u svog jedinog plesača i bili su sigurni da će postići velik uspjeh. On se obratio svojim kolegama i upitao: Jeste li sigurni da ću uspjeti?. Svi su odgovorili: Imamo povjerenje u tebe i sasvim smo sigurni da ćeš uspjeti. I doista, uspio je. Svaki dan je dolazilo mnogo ljudi i cirkus je dobro zarađivao. Svi su imali koristi od njegove sposobnosti. Nakon uspješne godine dana, upravitelj je htio da cirkus postane još poznatiji, pa mu je predložio da izvede nešto posebno, da privuku još više ljudi. Postavio je jedno čelično uže jako visoko s jednog kraja vodopada na drugi kraj vodopada i pozvao sve ljude iz onoga kraja na tu veličanstvenu predstavu. Svi ljudi iz cirkusa podržali su plesača, koji je prihvatio izazov. Kad se pripremao za opasan nastup, još je jednom sve upitao imaju li u njega doista povjerenje. Svi, bez iznimke, povikali su: DA!. A on je onda krenuo i, kao što su svi i očekivali, uspio je sretno i ovaj put. Zatim im se obrati: -Imate li veliko povjerenje u mene. - Naravno - kazao je jedan od kolega iz cirkusa u ime svih. Dobro, želim vam predložiti nešto što iziskuje daleko veću hrabrost. - Divna ideja. Reci nam o čemu se radi; imamo u tebe povjerenje, rado ćemo odmah prihvatiti sve što namjeravaš učiniti.
- Namjeravam prijeći ovo čelično uže s kolicima. Budući da imate neograničeno povjerenje u moje sposobnosti, molim da netko od vas sjedne u kolica i prijeđe sa mnom ovaj put. N i t k o nije prihvatio izazov.
| Pregleda: | 1848 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Prelazeći pustinju neki čovjek naiđe na ogroman kamen koji je do pola bio zakopan u pijesak.
PREVRNI ME I BIT ĆU TI OD KORISTI pisalo je na kamenu ne pretjerano lijepim rukopisom
Čovjek je bio uvjeren da se ispod kamena nalazi blago, pa je pokušao prevrnuti kamen.
Kamen je bio težak, a vrućina velika, stoga je satima kopao, otkopavao, gurao...
Nakon nekoliko sati napornog rada uspio je, i zaprepašten otkrio da ispod kamena nije blago
već novi natpis POHLEPA JE UZROK SVIH ZALA NA ZEMLJI.
ZAPAMTI OVO I POSTAT ĆEŠ BOLJI ČOVJEK.
Božićne priče imaju svoja pravila: djeca u njima obično umiru od smrzavanja.. Meni je jasno da pisci tih priča imaju dobru namjeru, bez obzira na grozote koje se događaju njihovim junacima. Znam da oni puštaju da se siromašna djeca u tim pričama smrzavaju i umiru od gladi, ali to oni čine zbog toga da bi podsjetili bogatu djecu na one bijedne. No ja se ne mogu ipak odlučiti na to da pustim u Božićnoj priči makar samo jednog dječaka ili djevojčicu da se smrzne, pa čak ni za volju takve plemenite svrhe.
Bilo je to na Badnju večer negdje oko šest sati. Na cesti je bilo živo, kočije su jurile, a i pješaci - neki brže, neki polakše. Oni slabo obučeni žurili su se da se zagriju, a oni u krznima išli su polako, jer im je bilo toplo.
Pred jednoga takvog, koji nije imao briga i nosio je oko vrata bogato krzno, ispade najednom dvoje djece u prnjama i poče dvoglasno jadikovati:
- Dragi i dobri gospodine - jecao je visok glasić djevojčice.
- Vaše blagorođe - pratio ju je dublji glas dječaka. - Udijeli nama sirotama barem nešto! Jednu kopejčicu za kruh! Jedan novčić za sveti Božić!
Gospodin je hodao kao da ništa ne čuje, a oni su ga optrčavali zdesna i slijeva motajući se oko njegovih nogu. Kaća je prošaputala kašljucajući od zime: - Udijelite nam bar nešto!
A Miška se trudio kako da gospodina spriječi u hodu. A tada, kad je već i njima dojadilo to moljakanje, gospodin je raskopčao svoje bogato krzno, izvadio novčanik, izvukao iz nje kovani novčić i turio ga u jednu od tih neizrecivo prljavih ručica, koje su mu se gurale pod nos. Djeca su smjesta propustila čovjeka u krznu i našla se začas opet zajedno ispod svoda obližnje veže. Tu su se šćućurila jedno uz drugo i časak pošutjela, gledajući gore i dolje niz cestu.
- A koliko je dao plemeniti gospodin? - upitala je Kaća ozbiljno.
- Deseticu - odgovorio je Miška suho.
- I koliko sada imamo svega? - usudila se Kaća tiho pitati.
- Sedam desetica i sedam kopjejki - odvratio je Miška ravnodušno.
- Au, tako mnogo? Ne bismo li kući? Hladno je. Zebe me! - jadikovala je djevojčica.
- Nije još vrijeme - obrecnuo se Miška.
Pošli su lagana koraka pokraj ljudi što su se žurili.
- Nisam ti malo prije rekao istinu, Kaća - progovorio je Miška. - Gospodin mi je dao zapravo dvije desetice. A i prije sam ti lagao, da ne bi rekla kako moramo kući. Danas smo imali dobar dan. Znaš li koliko smo isprosili? Jedan rubalj i pet kopjejki. Uh, to ti je mnogo!
- Uh, zaista! - šaputala je Kaća sva u čudu.
- Znaš što? Idemo u koju krčmu gdje nas nitko ne pozna. Hoćeš li?
- Kako ne, Miška! Jasno, gdje nas nitko ne pozna - poveselila se Kaća.
- Znaš što? Najprije ćemo kupiti pol funte kobasica. To stoji osam kopjejki. Jedan kruh, to je pet kopjejki. To je već trinaest. Onda dva kolača po tri kopjejke. To je šest kopjejki, a s onim prije devetnaest. Tada ćemo uzeti dva čaja za šest kopjejki, to je ukupno dvadeset i pet. Na kraju ćemo još nešto pojesti za osam kopjejki. To će biti u svemu trideset i tri kopjejke. Najest ćemo se. Ali! Pa samo je jednom godišnje Božićl
Uhvatili su se za ruke i išli poskakujući po pločniku. - Evo jedne krčme! Evo čak dvije! U koju ćemo?
- U onu nižu. Tamo će biti toplije. Ali najprije u dućan!
U dućanu su kupili sve što su prije naumili, a zatim u onu nižu gostionicu.
- Baćuška - upitao je Miška - možemo li dobiti dva čaja? Nakon dva časka on je sjedio sa svojom sekom pošteno za stolom, zavalio se u naslonjač, držeći se važno poput kakva kočijaša nakon dana provedena u radu. Frkao si je polako i zamišljeno smotku od mahorke. Kaća ga je gledala puna divljenja i poštovanja kako se on zna ponašati u javnom lokalu. Zatim su počeli svoju večeru usred vlažne i smradne, čađavom lampom slabo osvijetljene gostionice, u graji punoj psovke, prostota i pijane dernjave. No oni to nisu čuli, već su pažljivo grizli svoj kolač, uživajući u njegovoj slasti.
To je sve. Što se mene tiče, sad možete početi slaviti Badnju večer. Vjerujte mi, ovo dvoje naših junaka neće se smrznuti. Znajte, ja nemam srca da ih pustim smrznuti se.
(Maksim Gorki - iz "Vatrene ptice" MAK, Glas Koncila 2007.)