Šuma viđena od vuka Novo!
0 preuzimanja
Šuma je bila moja kuća. Tamo sam živio i brinuo se za nju. Nastojao sam je držati čistu i urednu. Jednog lijepog sunčanog dana, dok sam čistio smeće po njoj, začuh korake. Skočio sam u isti mah i sakrio se iza stabla, i tada ugledah jednu malu djevojčicu koja je dolazila puteljkom i nosila u ruci neki zavežljaj. Odmah sam se zabrinuo za nju jer je bila smiješno obučena, sva u crveno, sa ćelavom glavom kao da se nije dala prepoznati. Naravno da sam se zaustavio da kontrolim tko je. Zapitao sam je tko je i kamo ide. Odgovorila mi je: u kuću svoje bake i da joj nosi ručak. Izgledala mi je jako poštena osoba, ali bila je u mojoj šumi i onako čudno obučena. Tada odlučih da je naučim kako je opasno prolaziti kroz šumu bez najave i još onako čudno obučena. Pustio sam je da ode svojim putem, ali sam otrčao ispred nje u bakinu kuću. Kad sam ugledao onu simpatičnu baku, objasnio sam joj o čemu se radi i ona se složila s tim da unučici treba jedna dobra lekcija. Složila se da izađe iz kuće sve dok je ne bude zvala, ali u biti je ostala ispod kreveta.
Kad je došla djevojčica pozvao sam je u spavaću sobu, dok sam ja ležao u krevetu preobučen u baku. Djevojčica, obučena u crveno i bijelo, uđe i promrmlja nešto ne baš simpatično o mojim ušima. Pošto sam time bio povrijeđen rekoh joj da su mi uši tako velike da je bolje čujem. Želio sam biti pažljiv na ono što ona govoraše, ali ona je odmah komentirala nešto o mojim raširenim očima. Možete samo zamisliti što sam počeo osijećati prema onoj tako dražesnoj ali tako antipatičnoj djevojčici. I budući da sam shvatio da je prema meni već zauzet jasan stav i da moram podmetnuti i drugi obraz, rekao sam joj da mi velike oči pomažu da je bolje vidim. Pošto mi se nastavila i dalje rugati zaista me ranila duboko. U biti imam problema s velikim zubima. Znam da sam se morao kontrolirati, ali ipak sam skočio sa kreveta i zarežao sam da mi zubi služe da bih je lakše pojeo. Sada, budimo iskreni, ne bi ni jedan vuk pojeo djevojčicu, ali ona luda je počela trčati po kući i vikati dok sam je pokušavao umiriti. Skinuo sam sa sebe bakinu odjeću, ali bilo je još gore. Iznenada se otvoriše vrata i pojavi se lovac sa puškom u ruci. Našao sam se u sosu. Ugledah jedan prozor otvoren i kroz njega sam izletio. Baka nije nikada ispričala moju stranu priče. Kratko iza toga je počeo kružiti glas da sam ja zločest i antipatičan i svi su me počeli izbjegavati. Nikada nisam saznao ništa više o djevojčici sa onom smiješnom kapicom, ali znam jedino to da od onog događaja nisam više sretno živio.
Lief Fearn
| Pregleda: | 2900 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 20. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Prvoga dana nastave majka je htjela usaditi u glavu i srce svoga sina jednu životnu mudrost.
Bilo je sunčano jutro pa je dječaka zaokupila njegova jako izdužena sjena koju je stvaralo jutarnje sunce.
KAKO JE BOG MOGAO DOPUSTITI DA SE DOGODI NEŠTO OVAKVO?
upitala je Jane Clayson Kćer Billyja Grahama, koja je intervjuirana u jutarnjem programu američke televizije, (u vezi tragedije u New Yorku 11. rujna 2001):
"Vjerujem da je Bog duboko rastužen ovom tragedijom, baš kao što smo i mi, ali smo mu mi sami odavno rekli da se udalji od naših škola, od naše vlade i iz naših života. A budući da je On pažljiv i poštuje naše odluke, mirno se udaljio. Kako možemo očekivati da će nam Bog dati svoj blagoslov i zaštitu ako smo mu rekli da nas ostavi na miru?
Čini mi se da je sve počelo kada je Madeline O'Hare (koja je poginula i njeno tijelo je nedavno nađeno) rekla da ne želi nikakve molitve u našim školama,a mi smo se s tim složili. Zatim je netko rekao: Bolje je ne čitati Bibliju u školama ... Bibliju koja kaže, ne ubij, ne kradi, voli svoga bližnjega kao sebe, a mi smo se i s tim složili.
Kasnije je doktor Beniamino Spock rekao da ne moramo tući po stražnjici našu djecu kada se zločesto ponašaju, jer bi se njihove osobnosti mogle deformirati i time bi se moglo narušiti njihovo samopoštovanje (sin doktora Spocka je izvršio samoubojstvo), a mi smo i njemu rekli "u redu", jer smo smatrali da on kao stručnjak zna što je potrebno za našu djecu. Zatim je netko rekao da je bolje da nastavnici i ravnatelji ne kažnjavaju našu djecu kada se ne ponašaju korektno. A pedagozi u školama su odlučili da niti jedan nastavnik ne smije dirnuti učenika kada se nekorektno ponaša, jer se nikako ne želi loš publicitet. Mi smo se i ovdje složili.
Kasnije je netko opet rekao: Dozvolimo našim kćerkama da abortiraju, ako to žele, bez da to kažemo njihovim roditeljima. I s time smo se složili. Zatim je neki mudrac iz pedagoškog savjeta škole rekao: Budući da su dječaci uvijek dječaci i to će oni svejedno učiniti, dajmo im onoliko prezervativa koliko traže, e da bi se mogli zabavljati koliko žele, ali bez da se kaže njihovim roditeljima da su prezervative dobili u školi. Opet smo se složili.
Tada su neki od izabranih na izborima rekli: Nije bitno ono što radimo privatno, sve dok ispunjavamo obveze koje smo preuzeli. Složivši se s njima mi smo rekli: Nije važno ako netko, uključujući predsjednika, čini sve što ga je volja, sve dok sam zaposlen i dok ekonomija dobro stoji.
Poslije toga netko je rekao: Tiskajmo revije sa slikama golih žena i to nazovimo divljenjem ljepoti ženskog tijela. Opet smo rekli da je i to u redu. Kasnije je netko drugi otišao korak dalje i tiskao fotografije gole djece i slijedećim korakom ih stavio na Internet. Mi smo rekli "Dobro, jer oni imaju pravo na slobodu riječi".
Zatim je industrija zabave rekla: Napravimo TV programe i filmove koji poticu blasfemiju, nasilje i seks. Snimajmo glazbu koja potiče na krađu, droge, ubojstva, samoubojstva, sotonske sadržaje. Mi smo tada odgovorili: Ma to je samo zabava, nema to nikakvih posljedica, i tako nitko ništa ne uzima za ozbiljno i zato idemo naprijed.
Sada se pitamo zašto naša djeca nemaju savjesti. Zašto ne razlikuju dobro od lošega? I zašto ih ne uznemiruje ubijati različite od sebe, svoje kolege iz razreda, ili sebe same? Vjerojatno, ako dovoljno dugo i intenzivno razmišljamo, možemo naći odgovor. Mislim da se on može vidjeti u rečenici: Žanjemo ono što smo posijali.
Dragi Bože zašto nisi spasio malu djevojćicu ubijemu u učionici? Srdačni pozdravi, zabrinuti student. I odgovor: "Dragi zabrinuti studentu, u škole mi nije dopušteno ući. Srdačni pozdravi, BOG."
Bizarno je kako ljudi bez razmišljanja stavljaju Boga u besramno i kako se čude što svijet ide u pakao. Zanimljivo je kako ljudi vjeruju onome što pišu novine i kako se protive onome što piše Biblija. Čudno je kako svi žele ići u raj, ali u isto vrijeme ne vjerovati, ne misliti i ne činiti ništa od onoga što kaže Biblija. Neshvatljivo je kako netko kaže Vjerujem u Boga, a ipak slijedi Sotonu. Neshvatljivo je kako smo brzi u osuđivanju, ali ne prihvaćamo biti suđeni. Nepojmljivo je kako smo odlični u slanju tisuća igara e-mailom, ali kada se radi o porukama koje govore o Bogu, ljudi uglavnom dvaput promisle prije nego odluče sudjelovati. Teško je shvatljivo kako lascivno, sirovo, vulgarno i opsceno slobodno plove Mrežom, dok su javne rasprave u školi ili na radnom mjestu o Bogu uglavnom zaustavljene, ili čak zabranjene zakonom.
Bizarno je kako se netko može zapaliti za Krista u nedjelju, dok je nevidljiv za vrijeme ostatka tjedna."