Sija li kod vas sunce? Novo!
0 preuzimanja
Makedonski kralj Aleksandar došao je u jednu zabačenu, zlatom bogatu pokrajinu u Africi. Stanovnici su mu došli ususret i donijeli mu darove.
"Nisam došao k vama gledati vaša bogatstva, već učiti od vaših običaja", govorio je kralj tim gostoljubivim ljudima. Tada ga povedu na trg gdje je njihov kralj donosio presude. Upravo je naprijed stupio jedan građanin i govorio kralju: "Ja sam, o kralju, od ovog čovjeka kupio vreću pljeve i u njoj našao veliko blago. Pljeva je moja, ali ne i nađeno blago, a ovaj čovjek koji mi je prodao vreću pljeve, neće sebi uzeti blago. Reci mu, o kralju, da je uzme - jer to je njegovo!"
Onaj drugi reče: "Ti se bojiš učiniti nepravdu, a ja da se ne trebam bojati? Ja sam tebi s vrećom prodao sve što je u njoj, zato zadrži svoje! Reci mu, kralju, da je tako!" Kralj upita prvoga ima li on sina. On mu odgovori: "Da!" Tada upita drugoga ima li on kćer. I on potvrdi da ima. "Pa dobro", reče kralj, "obojica ste pošteni muževi: oženite svoju djecu zajedno i podajte njima nađeno blago kao vjenčani dar. To je moja presuda!" Aleksandar se začudio kad je čuo kraljevu presudu. "Jesam li nepravedno presudio", pitao je kralj, "da se ti tako čudiš?" "Nipošto", odvrati Aleksandar, "ali u našoj bi se zemlji drugačije presudilo. Obojica zavađenih, izgubila bi glave, a blago bi pripalo kralju." Tada afrički kralj sklopi ruke i upita: "Sija li kod vas sunce? Daje li vam nebo još uvijek kišu?" Aleksandar odgovori: "Da!" Afrički će kralj na to: "To je tako zbog nedužnih životinja koje žive u vašoj zemlji: jer nad takvim ljudima ne treba sunce sjati niti im nebo kišu slati!"
Novac i moć, ili žudnja za njima, ubijaju život. Zaraziti se žudnjom za novcem i moći znači natjerati u sebe bijes, nezadovoljstvo, ogorčenje, optuživanje, možda mržnju. Ni jedna od tih stvari ne može naškoditi onima protiv kojih je uperena, može jedino naškoditi tebi. Mnogo što i mnogo tko ispunjen je ovim jadom. Pogledaj u sebe! Gdje su ti smijeh i suze - tvoje sunce i tvoja kiša? Mržnja i bijes ne mogu se iskreno radovati, niti iskreno žaliti. Ako ti je ugaslo sunce i izostala kiša možda je vrijeme da nešto mijenjaš.
Petar Nodilo
| Pregleda: | 1936 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 19. 11. 2019. |
Slični dokumenti
Jednoga dana zamolio sam Boga za savjet kako živjeti na ovoj Zemlji.
Bog mi se približio i na uho mi tiho rekao:
Budi poput Sunca. Ustani rano, i nemoj ići kasno na počinak.
Budi poput Mjeseca. Sjaji u tami ali budi podčinjen većem Svjetlu.
Budi poput ptica. Jedi, pjevaj, pij i leti.
Budi poput cvijeća, voli sunce i budi vjeran svojim korijenima.
Budi poput vjernog psića, ali samo svome Bogu.
Budi poput voća. Prekrasan izvana, a zdrav iznutra.
Budi poput dana, koji dolazi i odlazi bez hvalisanja.
Budi poput oaze. Daj svoju vodu žednima.
Budi poput krijesnice, Iako malena, baca svoju vlastitu svjetlost.
Budi poput vode, dobar i svima jasno vidljiv.
Budi poput rijeke. Uvijek idi naprijed.
A iznad svega, budi poput raja: Budi Božji dom.
Nauči me da vršim volju tvoju, jer ti si Bog moj.
KAD PROUČIH SVE OVE SAVJETE REKOH:
Gospode, ne dopusti da ostanem gdje sam sada.
Pomozi mi da postignem ono što Ti želiš da budem.
Nema ništa kao što su oči. Nijedno osjetilo se s njima usporediti ne može. Opip je važan, okus je važan, sluh i njuh su važni. No, oči su posebne. Vid je poseban. Oči su doista čudesne. Možda ne toliko kao nekakav tjelesni organ koji ima svoju unutarnju strukturu i zakonitost funkcioniranja, koliko ono što su one u mogućnosti i zbilji.
U posljednje vrijeme sam obuzet razmišljanjem o očima. Gledam ljude u oči. Ne uvijek izravno nego potajice, dokle netko može izdržati, dokle je «granica dobrog ukusa» ili «kulturnog ponašanja». Nekada netremice. Nekada vrlo kratko. Nekada duže. Nekada u tramvaju. Nekada na ulici. Nekada uopće ne gledam. Kakav li svijet taj pogled drugoga čovjeka otkriva? Što oči pokazuju? Optimizam ili pesimizam? Razvaline ili tvorevine? Ljubav ili mržnju? Rat ili mir? Požudu ili nesebičnost? Lukavost ili naivnost? Razigranost ili umrtvljenost? Žalost ili radost? Afirmaciju ili negaciju? Strah ili hrabrost? Što zapravo oči rade? One otkrivaju, gledaju, motre, razmišljaju, zrcale, ogledaju, vide, uočavaju, opažaju, spoznaju, zamijećuju i primjećuju, skrivaju i otkrivaju, prijete i kažnjavaju, smiju se i plaču, plaše se i hrabre, blage su i prijeteće, otvaraju se i zatvaraju. Ne znamo zašto je tomu tako ali mi često ne vidimo ono što je bitno, pa se kaže da smo slijepi kod zdravih očiju. A slijepcima kadikad oči nisu potrebne da bi vidjeli. Ili ne znamo gledati ili gledamo bilo što. Netko bi nam trebao otvoriti oči. Oči upijaju i razaraju. One su uviđavne ili nepristojne. One su snažne isto toliko koliko i riječi. One lažu ili svjedoče o istini. Možemo tako razmišljati do u beskraj. I nikada nećemo stići do kraja jer nazočimo posvemašnjem misteriju koji se tiče čovjeka i njegovog Stvoritelja? Htio bih samo imati blage oči kao u moje majke. (fra Alojz Ćubelić OP)