Priča o malom Toniju Novo!
0 preuzimanja
U nekom gradiću na rubu šume živio je mali Toni. On nije bio kao druga djeca, bio je veoma zločest. Nije slušao nikoga, ni brata, ni baku, ni mamu ni tatu i zato je nastala tama. Što je Toni bio zločestiji bivalo je sve više tame na svijetu. Kad je Toni rekao baki neću sunce je počelo slabije sjati. Sunce je još više potamnilo kad je rekao i tati neću. A kad je Toni rekao i mami neću sunce je potpuno prestalo sjati. Kada bi se Toni pojavio u gradu, u gradu je bivalo tamno. Videći tamu u Tonijevu srcu ljudi su Tonija istjerali iz grada i on je otišao u šumu - sam.
Ali i tamo je donio tamu - mrak. U šumi su ptice prestale pjevati, stabla su u tami žalosno šaptala jedno drugom: "Što se to događa, zašto je u šumi nastala tama?" Toni je pokušao hodati šumom ali zbog velike tame nije mogao. Bilo je mračno kao u rogu. Ništa nije vidio, spoticao se o kamenje, posrtao i padao, razbio je koljena. Ustao je, teturajući krenuo dalje, napravio par koraka i bum...udario je u stablo koje zbog velike tame nije vidio... razbio je glavu. Sjeo je na zemlju i počeo plakati. Nije mogao ići dalje. Bio je gladan i umoran i sam u tamnoj šumi. Plakao je Toni. Bilo ga je strah. On je sam u mračnoj šumi.
Onda se sjetio svoje dobre mame, koja ga voli i koja mu je govorila da se popravi. Ali mama je daleko. Sjetio se Toni, da je mama govorila kako mu uvijek može pomoći Isus - Bog koji ga neizmjerno voli. I čim je Toni pomislio na Isusa pogledao je u nebo i gle upalila se jedna zvjezdica na nebu. Toni je vidio tu zvijezdicu, vidio je njeno svjetlo i bio je sretan. Promucao je molitvu: "O Isuse, želio bih biti bolji." U tom trenutku upalila se druga zvjezdica na nebu. I bilo je više svjetla. Videći to, Toni usklikne: "Isuse, pomozi mi da se popravim, i da budem bolji." Tada se upalila još jedna, 2, 3, 4... još puno zvjezdica na nebu. A pojavio se i kralj zvijezda, mjesec, i pozdravio Tonija. I bilo je puno više svjetla.
Videći to Toni je shvatio kako je puno ljepše biti u svjetlu - dobroti, nego u tami - zlu. A sada je Toni znao da mu svjetlo može dati samo dobri Bog - Isus, i Toni usklikne: "Isuse, budi mi prijatelj! Daj da budem Tvoj!"
Na ovu molitvu pojavilo se sunce i obasjalo šumu. Stabla su bila sretna na povjetarcu, a ptice su zapjevale svoju radosnu pjesmu još puno ljepše nego prije. Nebo i zemlja bili su radosni, a mali Toni primivši Isusa u srce za prijatelja dobio je u srcu svjetlo. Isus, prijatelj malog Tonija istjerao je iz Tonijeva srca tamu. I tako srcem punim svjetla vratio se Toni i svugdje je nosio svjetlo, ljubav, dobrotu, prijateljstvo...
Isus je prijatelj malom Toniju; Isus je prijatelj svoj djeci. Isus je i tebi prijatelj. On želi da i ti budeš njegov prijatelj i da svima donosiš svjetlo, u obitelj, u razred, u grad, u školu...
Budite male Isusove zvjezdice i svjetlite dobrotom. Nosite dobrotu svima. Nosite Isusa svima i onda će svi biti sretni.
| Pregleda: | 1306 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Desetogodišnji dječak odlučio je početi trenirati judo, usprkos tome što je izgubio lijevu ruku u teškoj prometnoj nesreći.
Krenulo mu je dobro, i nije mu bilo jasno zašto ga je, nakon tri mjeseca treninga, sensei (učitelj) i dalje učio samo jednom potezu.
“Sensei, zar ne bih trebao učiti i druge poteze?”, pitao je.
“Ovo je jedini potez koji znaš, ali ovo je jedini potez koji trebaš znati.” - odgovorio je sensei.
Dječak nije razumio učitelja, ali mu je vjerovao.
Nekoliko mjeseci kasnije dječak je na svom prvom turniru vrlo lako pobijedio u prva dva meča. Treći meč se pokazao težim, ali nakon nekog vremena, njegov protivnik je postao nestrpljiv i otvorio se, na što je dječak spretno iskoristio svoj jedan jedini potez i dobio i taj meč.
S tri pobjede našao se u finalu.
Ovaj put, njegov protivnik je bio veći, jači i iskusniji. Izgledalo je da je dječak u potpunosti nadjačan. Sudac je pozvao time-out. Želio je prekinuti meč, ali sensei nije dopustio.
Ubrzo nakon što je borba nastavljena, protivnik je napravio pogrešku. Istog trena, dječak je iskoristio svoj uvježbani potez i pobijedio. Postao je prvak.
Na putu kući, dječak i sensei analizirali su sve borbe. Dječak je pitao: “Sensei, kako sam osvojio ovaj turnir sa samo jednim potezom?”
“Pa osvojio si ga iz dva razloga”, rekao je sensei. “Prvo, skoro si u potpunosti ovladao jednim od najtežih poteza u džudu. A drugo, jedina poznata obrana za taj potez je da te protivnik zgrabi za lijevu ruku.”
Dječakova najveća slabost postala je njegova najveća snaga.
Čovjek: „Oče naš, koji jesi na nebesima...“
Bog: „Da?“ Čovjek: „Ne smetaj me! Vidiš da molim.“ Bog: „Ali zvao si Me.“ Čovjek: „Zvao? Nikog ja nisam zvao. Samo molim: „Oče naš koji jesi na nebesima...“ Bog: „Evo opet!“ Čovjek: „Opet što?“ Bog: „Pa zvao si Me. Rekao si: „Oče naš koji jesi na nebesima...“ Evo Me. Što hoćeš?“ Čovjek: „Ali ja nisam ništa time mislio. To je samo svakodnevna molitva, shvaćaš? Ja redovito molim „Oče naš“. Od toga se bolje osjećam. To je kao kad obaviš neku dužnost pa se bolje osjećaš.“ Bog: „No dobro. Nastavi.“ Čovjek: „Sveti se ime Tvoje...“ Bog: „Čekaj! Stani! Što si time mislio?“ Čovjek: „Mislio čime?“ Bog: „Pa s tim „Sveti se ime Tvoje...“ Čovjek: „Pa to znači... to znači... O Bože, ja pojma nemam što to znači. Otkud bih ja to znao? Pa to je samo dio molitve. Nego, kad smo već kod toga – a što to zapravo znači?“ Bog: „Znači – budi štovan, svet, uzvišen...“ Čovjek: „Čuj, pa to ima smisla. Zapravo nikad prije nisam razmišljao što znači 'Sveti se ime Tvoje'.“ Bog: „Dobro, nastavi.“ Čovjek: „Dođi kraljevstvo Tvoje. Budi volja Tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji...“ Bog: „Ti to stvarno misliš?“ Čovjek: „Naravno, zašto ne?“ Bog: „A što poduzimaš u tom pogledu?“ Čovjek: „Poduzimam? Pa... ništa, valjda. Ja sam mislio da bi bilo lijepo da imaš sve pod kontrolom tu dolje kao što imaš tamo gore.“ Bog: „A da li imam pod kontrolom tebe?“ Čovjek: „Pa, ja idem u crkvu.“ Bog: „Ne pitam te to, nego što ćemo s tvojim pljuvanjem po bližnjima? To ti je ozbiljan problem, znaš. Pa onda, način na koji trošiš novac – samo na sebe?! A da ne govorim o filmovima koje gledaš...“ Čovjek: „Čekaj! Stani malo! Što si se okomio na mene? Nisam ja ni bolji ni gori od drugih koji idu u crkvu.“ Bog: „Oprosti. Mislio sam da hoćeš da 'bude volja Moja'. A ako je to cilj, onda treba početi od onih koji to mole. Kao na primjer – od tebe.“ Čovjek: „Slušaj, Bože, moram završiti s ovim. Ovo već traje mnogo dulje nego obično.“ Bog: „No dobro, hajde.“ Čovjek: „Kruh naš svagdanji daj nam danas...“ Bog: „Trebao bi malo popustiti s tim 'kruhom'. Predebeo si.“ Čovjek: „Ma čekaj malo, što je ovo? Dan za kritiku? Ja lijepo krenem obaviti svoje svakodnevne vjerske dužnosti, a Ti iz čistog mira ovako baneš i počneš me podsjećati na moje manjkavosti.“ Bog: „Molitva je opasna stvar. Mogao bi se zbilja promijeniti. To ti cijelo vrijeme pokušavam objasniti. Zvao si Me i evo Me. Tu sam. Nastavi moliti. Da čujem sljedeći dio tvoje molitve.“ Čovjek: „Strah me je.“ Bog: „Strah!? Čega!“ Čovjek: „Znam što ćeš reći.“ Bog: „Hajde, provjeri me!“ Čovjek: „Oprosti nam duge naše, kao što i mi opraštamo dužnicima svojim...“ Bog: „A što je bilo s Ivanom?“ Čovjek: „Evo, vidiš! Znao sam! Znao sam da ćeš i njega odnekud izvući! Bože, zašto govori laži o meni? Zašto širi priče o mojoj obitelji? Nikad mi nije vratio dug. Zakleo sam se da ću s njim izravnati račune!“ Bog: „A tvoja molitva? Što ćemo s tvojom molitvom?“ Čovjek: „Pa, nisam mislio ozbiljno.“ Bog: „No, bar priznaješ. Ali nije ti baš neki štos vući okolo taj gorki teret u sebi, zar ne?“ Čovjek: „Ne, ali osjećat ću se puno bolje kad izravnam račune s tim susjedom.“ Bog: „Nećeš se osjećati bolje, nego gore. Osveta nije slatka. Pomisli samo kako si već nesretan. No, Ja to mogu promijeniti.“ Čovjek: „Možeš? Kako?“ Bog: „Ti oprosti njemu, a Ja ću onda oprostiti tebi. Tada će mržnja i grijeh biti njegov problem, a ne tvoj. Ti ćeš naći mir u srcu.“ Čovjek: „Ma da, u pravu si. A i više nego što se želim osvetiti njemu, želim biti OK s tobom... (uzdah). No dobro, opraštam mu. Kad malo bolje razmislim, njemu je naprosto suđeno da bude bijedan i odvratan. Svakome tko ide naokolo i čini ljudima svinjarije koje on radi, treba pomoći da se izvuče iz toga. Pokaži mu nekako pravi put.“ Bog: „Evo vidiš! Super! I kako se sad osjećaš?“ Čovjek: “Hmm... Pa, nije loše, nije uopće loše. Zapravo – super! Vidiš, možda danas prvi put što znam neću morati opet ići sav napet u krevet? Možda od sada neću biti tako umoran jer se nisam uspio dovoljno odmoriti?“ Bog: „Nisi još gotov sa svojom molitvom. Nastavi.“ Čovjek: „I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.“ Bog: „Dobro, dobro. Učinit ću to. Samo se ne dovodi u situacije u kojima možeš pasti u napast.“ Čovjek: „Što pod time misliš?“ Bog: „Pa, recimo, ne pali televiziju kad znaš da trebaš obaviti još neke druge stvari. Isto tako, što se tiče vremena koje provodiš s prijateljima u kafiću, ako ne možeš utjecati na razgovor da ide u pozitivnom smjeru, možda bi trebao još jednom razmisliti o vrijednosti takvog prijateljstva... Također, ne bi se trebao 'natjecati' i uspoređivati sa susjedima i prijateljima. I, molim te, nemoj Me koristiti kao izlaz za nuždu.“ Čovjek: „Ne razumijem ovo zadnje?!“ Bog: „O, znaš ti, znaš. Učinio si to već sto puta. Uvališ se u neprilike i onda dotrčiš k meni vičući: 'O Bože, pomozi mi da se izvučem iz ove frke i obećavam Ti da to više nikad neću učiniti!' Sjećaš se nekih takvih nagodbi koje si pokušao napraviti sa Mnom?“ Čovjek: „Da, Bože, sjećam se. Zbilja se sramim.“ Bog: „No, hajde, završi svoju molitvu.“ Čovjek: „Amen.“ Bog: „Da li znaš što to znači?“ Čovjek: „Ne, ali volio bih znati. Želio bih Ti ugoditi. Vidim kakvu sam zbrku napravio od svog života. I vidim kako bi bilo super da postanem jedan od Tvojih sljedbenika.“ Bog: „Upravo si odgovorio na svoje pitanje.“ Čovjek: „Da?“ Bog: „E pa sad, kad su neki od starih grijeha izvučeni na površinu i uklonjeni, teško je naći riječi da se opiše što sve možemo zajedno.“ Čovjek: „Bože, hajde da vidimo što možemo načiniti od mene, važi?“
Amen
dr. fra Anđelko Domazet