Vrapčić u cipeli Novo!
0 preuzimanja
Jedne godine, uoči Božića, mali siromašan dječak usnuo je da mu je došao mali Isus i donio mu dar kako bi ga razveselio.
Njegova je majka bila siromašna udovica. U sobici gdje su stanovali nije bilo ni pokrova nad ognjištem. Nisu oni ni trebali kuhati jer su se hranili kruhom koji bi isprosili. Kako bi Isus ušao?
Razbijajući tako svoju glavicu, djetetu pade na pamet da s vanjske strane prozora stavi svoju poderanu cipelu: tu bi Isus, kad bude prolazio, mogao staviti svoj dar.
I tako, dok se njegova majka umorna odmarala, uze dječak svoju cipelu i stavi je na prozor. Zatim legne i zaspi. Sanjao je o pijetlu na ražnju, što ga je dan prije vidio u pečenjarnici, zatim o narančama, pa o malim orguljama koje su svirale, svirale, svirale…
No, umjesto orgulja, kad se probudio, čuo je kako zvone zvona najavljujući blagdan…
Protrljavši oči dječak se sjetio svega što mu je bilo na srce: Božića i njegovih darova. Što li mu je samo mogao mali Isus staviti u poderanu cipelu?
Skočio je sa slamnjače i potrčao k prozoru. Kružio je znatiželjnim očima amo-tamo i konačno pogledao u cipelu.
Bilo je nešto unutra, ali nije mogao dobro vidjeti što. Gurne ruku u cipelu i uzvikne: napipao je nešto mekano i hladno!... Bio je to vrapčić, napola ukočen od noćne hladnoće, koji se u zoru sklonio u cipelu kao u gnijezdo. S napola zatvorenim kapcima vrapčić je ostao šćućuren, bez ikakva znaka da bi odletio.
Dječak se još uvijek smiješio. Taj ga je mali živi vrapčić razveselio više nego bilo što drugo. Uostalom, bio je to dar od Djeteta Isusa.
Donesen u sobicu, vrapčić je izletio, raširio krila i skakutao, okrećući pametno svoju glavicu.
Uto je stigla i dječakova majka koja se malo odmorila.
- Sretan Božić, dijete moje, neka te Bog blagoslovi! - reče dječaku.
- A onda opazi vrapca i upita: - Oho, što je to?
- To je dar Djeteta Isusa - uvjerljivo odgovori dječak.
I ispriča majci gdje je našao to malo biće.
- Dobro došao, siromašku! - uskliknu žena. I kako je već bila dobra doda: - Vidiš, dijete drago, kao god čovjek bio siromašan, uvijek može pomoći nekome siromašnijem od sebe!
To rekavši dade vrapčiću mrvice koje su preostale od prijašnje večeri.
MAK, prosinac 1981.
| Pregleda: | 1006 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Pošten, ali ne bez ljubavi.
Osjećajan, ali ne razdražljiv.
Revan, ali ne zajedljiv.
Otvoren, ali ne neoprezan.
Vjeran, ali ne krut.
Osvjedočen, ali ne fanatičan.
Prijazan, ali ne glup.
Nenasilan, ali ne bespomoćan.
Dosljedan, ali ne bezobziran.
Prodoran, ali ne preuzetan.
Duhovit, ali ne rakalašen.
Jednostavan, ali ne plitak.
Sav u Bogu, ali ne izvan svijeta.
Horizonte
Prema grčkoj mitologiji nimfa Eho zaljubila se u prelijepog mladića Narcisa koji na nju uopće nije obraćao pažnju. Eho je venula od tuge sve dok od nje nije ostalo ništa osim glasa. Boginja Osvete osudila je oholog Narcisa da se zaljubi u svoj odraz u jezeru. Toliko je bio opčinjen sobom da je jednog dana upao u jezero i utopio se. Poslije Narcisove smrti, došle su Drijade - gorske vile - i vidjele da se jezero pretvorilo u vrč slanih suza. „Zašto plačeš?” - pitale su ga. „Oplakujem Narcisa”, reče jezero. „Ah, ne čudi nas što oplakuješ Narcisa. Mi smo stalno po šumi trčale za njim, a jedino si ti imalo prilike izbliza promatrati njegovu ljepotu.” “Narcis je bio lijep?” - iznenadi se jezero. “Tko bi to mogao znati bolje od tebe? Na tvoje se obale svakog dana naslanjao.” - odgovoriše Drijade. Jezero zašutje trenutak pa reče: „Oplakujem Narcisa, ne zbog njegove ljepote, već zato što sam, svaki put kada bi legao na moje obale, gledao kako se u dubini njegovih očiju zrcali moja vlastita ljepota.”
Oscar Wilde
Prepoznaješ li sebe u Narcisu ili u jezeru? OHOLOST JE TEŠKI GRIJEH IZ KOJEGA NASTAJU MNOGI DRUGI GRIJESI