Strašilo - priča o požrtvovnosti Novo!
0 preuzimanja
Jednog češljugara ranili lovci i povrijedili mu krilo. Preživio je hraneći se onim što je nalazio u polju, ali došla je strašna ledena zima.
U polju je bilo ogromno strašilo. Tijelo mu je bilo od slame natrpane u staro paradno odijelo.
Glava mu je bila velika narančasta bundeva, zubi od kukuruza, nos - oveća mrkva, a dva oraha su bile oči.
Češljugar se popeo na strašilo. „Što ti se dogodilo, češljugarčiću?“, upita ono ljubazno.
„Muči me studen, nemam skloništa, a o hrani da i ne govorim. Mislim da neću dočekati proljeće.“
„Zavuci se pod moj kaput, slama je suha i topla.“
I češljugar je pronašao dom u strašilovim grudima.
Kad je jednoga dana zemlju okovao ledeni mraz, strašilo srdačno ponudi češljugaru:
„Češljugarčiću, pojedi moje zube.“
„Ali ti ćeš ostati bez usta.“ - reče ptičica.
„Bit ću mudriji ako ne budem puno govorio.“ - odgovorilo je strašilo.
Nekoliko dana kasnije dođe na red nos od mrkve. „Samo jedi, pun je vitamina“, govorilo je strašilo češljugaru.
Kad su na red došle oči strašilo je reklo: „Samo jedi, bit će mi dovoljno tvoje pripovijedanje kad ne budem više imao očiju“.
Strašilo je na kraju češljugaru ponudilo i cijelu svoju glavu od bundeve.
Strašilo nije dočekalo proljeće ali zato se češljugar uzdigao prema nebu sretan.
POUKA: Zaista pšenično zrno ako ne umre ne donosi rod.
Bruno Ferrero
| Pregleda: | 1436 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 30. 11. -0001. |
Slični dokumenti
Bila jednom jedna gusjenica koja je puzala po zemlji. Bila je bijele boje sa zelenim točkicama na leđima. Nitko je nije volio, jer se govorilo da je ružna i odvratna. Jadna je gusjenica bila veoma tužna. Kad bi dopuzala na neku biljku, svi bi je insekti s prezirom gledati i izrugivali joj se.
U nekom je selu nasred jedinog trga bila postavljena svjetiljka. Jedina svjetiljka koja je osvjetljavala trg! Svi su se mještani hvalili njome. Seoski načelnik čak je odredio čovjeka da pazi na tu svjetiljku i da se marljivo brine za sve što je u vezi s njom. Slijepo zanesen svojom službom, čovjek postavi na trg, na vidno mjesto, strelicu s natpisom koji je pokazivao i upućivao na svjetiljku. Mještani se tome počeše smijati. Jedan ga upita: - Jeste li vi stavili tu strelicu? - Da, gospodine. - Savjetovao bih vam da je sklonite. - Zašto? - Zato što svjetiljka, ako se ne vidi sama po sebi, ne služi ničemu. Istina. Pravoj vrlini i pravim vrijednostima nije potrebna nikakva strelica.