Razoreni bambus Novo!
0 preuzimanja
Bio jednom prekrasan vrt, koji se prostirao na zapadu zemlje usred velikog kraljevstva.
Gospodar vrta običavao bi u njemu šetati za dnevne žege.
Najljepše i najdraže od svega cvijeća i drveća, bilja i raslinstva bilo mu je plemenito bambusovo stablo.
Jednoga dana gospodar se zamišljen približio svom ljubljenom stablu i s osjećajem velikog poštovanja bambus je priklonio svoju snažnu glavu k zemlji.
Gospodar mu reče: "Dragi bambuse potreban si mi".
Čini se da je došao dan nad danima, dan za koji je stablo bilo stvoreno.
Bambus tiho odvrati. "Gospodaru, spreman sam. Upotrijebi me kako hoćeš."
"Bambuse, moram te obrezati da bi te mogao upotrijebiti", reče ozbiljno gospodar.
"Mene obrezati? Mene koga si gospodaru, učinio najljepšim u svom vrtu! Ne, molim te, to ne!
Pa upotrijebi me na svoju radost, gospodaru, ali molim te, nemoj me osakatiti!"
"Dragi moj bambuse, ako te ne obrežem, ne mogu te upotrijebiti", odgovori gospodar još ozbiljnijim glasom.
U vrtu je sve utihnulo. Vjetru je zastao dah. Polako prignu bambus svoju veličanstvenu glavu.
"Gospodaru ako me ne možeš upotrijebiti a da me ne obrežeš, onda učini sa mnom kako želiš, obreži me."
"Dragi moj bambuse, ali moram odrezati i tvoje lišće i tvoje grane."
"Ah, gospodaru, poštedi me toga! Uništi moju ljepotu ali barem mi ostavi lišće i grane."
"Ako ti ih ne odsječem, ne mogu te upotrijebiti."
Sunce sakri svoje lice. Vrabac prestrašeno otprhnu. A bambus dršćući pred onim što mu prijeti reče posve tiho: "Gospodaru odsjeci ih."
"Moj bambuse, moram te još više ražalostiti. Moram te rascijepiti po sredini i izvaditi ti srce.
Ako to ne učinim, ne mogu te upotrijebiti."
Bambus se sada prignu do zemlje. "Gospodaru, reži i cijepaj."
Tako odreza gospodar vrta bambus, ukloni mu grane, skinu lišće, raskoli ga po sredini i izdubi mu srce.
Onda gospodar odnese bambus tamo gdje je usred suhih polja ključao izvor svježe, pjenušave vode.
Ondje položi oprezno svoj ljubljeni bambus na tlo.
Jedan kraj posječena stabla spoji s vrelom a drugi je kraj vodio do kanala u polju.
Izvor zapjeva dobrodošlicu, i svijetla, blistava voda veselo nahrupi kroz raskoljeno bambusovo tijelo u kanal i poteče na suha polja koja su je toliko očekivala.
A onda posade rižu. Dani su prolazili, usjev krenu, uzraste i dođe doba žetve.
I nekoć tako veličanstveno stablo posta velikim blagoslovom. Dok još bijaše veliko i lijepo, raslo je samo za sebe i radovalo se vlastitoj ljepoti. No kad je sebe žrtvovalo, postalo je kanalom koji je gospodar upotrijebio da oplodi svoju zemlju
George Dell Britt
| Pregleda: | 942 Pregleda |
| Preuzimanje: | 0 puta |
| Ažurirano: | 11. 12. 2019. |
Slični dokumenti
Uzmi mi oca a ostavi mi majku
Jedna izuzetno teška životna priča koju nikome ne bismo poželjeli da proživi.
Majka i otac su imali tešku nesreću. Završili su u bolnici sa teškim ozljedama i u komi. Imali su tri kćeri i sedmogodišnjeg sina. Djeca su puno vremena provodila u crkvi moleći se Nebeskom Ocu i Blaženoj Djevici Mariji da im spasi roditelje.
Jednog jutra svećenik je kod Gospina kipa našao poruku napisanu nezgrapnim dječjim rukopisom. Uspio je pročitati "Draga Majko Marijo ako moram birati između oca i majke, molim te draga Majko Sveta spasi mi majku, a oca mi uzmi sa sobom."
Svećenik je znao da djeca stalno dolaze moliti i pretpostavio je po rukopisu da je poruku napisao dječak. Kad su se djeca došla moliti, svećenik je čekao da završe i onda upitao dječaka zna li tko je napisao poruku. Kad je ovaj potvrdio da je on autor poruke svećenik je pitao zašto je zamolio nebesku Majku da ako mora birati između oca i majke neka mu ostavi majku na životu, a neka oca uzme sa sobom. "Velečasni, ja ću narasti i postat ću jak i moći ću da zamjenim svoga oca u poslovima, ali tko će mi zamijeniti majku". Svećenik na to, vidno potresen, ostade bez riječi.
prepričano prema tekstu na: hr.facebook.com/molitveni.lanac
Jedne godine, uoči Božića, mali siromašan dječak usnuo je da mu je došao mali Isus i donio mu dar kako bi ga razveselio.
Njegova je majka bila siromašna udovica. U sobici gdje su stanovali nije bilo ni pokrova nad ognjištem. Nisu oni ni trebali kuhati jer su se hranili kruhom koji bi isprosili. Kako bi Isus ušao?
Razbijajući tako svoju glavicu, djetetu pade na pamet da s vanjske strane prozora stavi svoju poderanu cipelu: tu bi Isus, kad bude prolazio, mogao staviti svoj dar.
I tako, dok se njegova majka umorna odmarala, uze dječak svoju cipelu i stavi je na prozor. Zatim legne i zaspi. Sanjao je o pijetlu na ražnju, što ga je dan prije vidio u pečenjarnici, zatim o narančama, pa o malim orguljama koje su svirale, svirale, svirale…
No, umjesto orgulja, kad se probudio, čuo je kako zvone zvona najavljujući blagdan…
Protrljavši oči dječak se sjetio svega što mu je bilo na srce: Božića i njegovih darova. Što li mu je samo mogao mali Isus staviti u poderanu cipelu?
Skočio je sa slamnjače i potrčao k prozoru. Kružio je znatiželjnim očima amo-tamo i konačno pogledao u cipelu.
Bilo je nešto unutra, ali nije mogao dobro vidjeti što. Gurne ruku u cipelu i uzvikne: napipao je nešto mekano i hladno!... Bio je to vrapčić, napola ukočen od noćne hladnoće, koji se u zoru sklonio u cipelu kao u gnijezdo. S napola zatvorenim kapcima vrapčić je ostao šćućuren, bez ikakva znaka da bi odletio.
Dječak se još uvijek smiješio. Taj ga je mali živi vrapčić razveselio više nego bilo što drugo. Uostalom, bio je to dar od Djeteta Isusa.
Donesen u sobicu, vrapčić je izletio, raširio krila i skakutao, okrećući pametno svoju glavicu.
Uto je stigla i dječakova majka koja se malo odmorila.
- Sretan Božić, dijete moje, neka te Bog blagoslovi! - reče dječaku.
- A onda opazi vrapca i upita: - Oho, što je to?
- To je dar Djeteta Isusa - uvjerljivo odgovori dječak.
I ispriča majci gdje je našao to malo biće.
- Dobro došao, siromašku! - uskliknu žena. I kako je već bila dobra doda: - Vidiš, dijete drago, kao god čovjek bio siromašan, uvijek može pomoći nekome siromašnijem od sebe!
To rekavši dade vrapčiću mrvice koje su preostale od prijašnje večeri.
MAK, prosinac 1981.