Rezultati pretraživanja

Tri sita - mudrost Sokratova

- Znaš li što sam sve čuo o tvome prijatelju? Trenutak, odgovori Sokrat. Prije nego mi ispričaš volio bih da prođeš jedan brzi test: jesi li to što mi želiš reći prosijao kroz tri sita?

Nedosljednost

Dobri-pastir-ilustracijaKažemo da je UČITELJ, a ne postavljamo Mu pitanja! Kažemo da je SVJETLO, a toliko Ga puta previdimo! Kažemo da je ISTINA, a ne vjerujemo MU! Kažemo da je PUT, a idemo stranputicom! Kažemo da je ŽIVOT, a ne čeznemo za Njim! Kažemo da je MUDROST, a ne slijedimo GA! Kažemo da je LJEPOTA, a ne ljubimo Ga! Kažemo da je BOGAT a ne molimo Ga! Kažemo da je DOBROTA, a ne uzdamo se u Njega! Kažemo da je UZVIŠEN, a ne služimo Mu! Kažemo da je SVEMOGUĆ, a ne častimo Ga! Kažemo da je PRAVEDAN, a ne strahujemo od Njega! autor nepoznat

Zatrubi ako voliš Isusa

Nedavno sam prolazio pokraj jedne knjižare s knjigama religioznog sadržaja i zapela mi je za oko auto-naljepnica ZATRUBI AKO VOLIŠ ISUSA!

Božje uho

Sin bogatoga američkog bijelca upita kćerku crnopute sluškinje: - Jenny, moliš li se ti Bogu?

Savjeti za dobar život

danas-ilustracijaJednoga dana zamolio sam Boga za savjet kako živjeti na ovoj Zemlji. Bog mi se približio i na uho mi tiho rekao: Budi poput Sunca. Ustani rano, i nemoj ići kasno na počinak. Budi poput Mjeseca. Sjaji u tami ali budi podčinjen većem Svjetlu. Budi poput ptica. Jedi, pjevaj, pij i leti. Budi poput cvijeća, voli sunce i budi vjeran svojim korijenima. Budi poput vjernog psića, ali samo svome Bogu. Budi poput voća. Prekrasan izvana, a zdrav iznutra. Budi poput dana, koji dolazi i odlazi bez hvalisanja. Budi poput oaze. Daj svoju vodu žednima. Budi poput krijesnice, Iako malena, baca svoju vlastitu svjetlost. Budi poput vode, dobar i svima jasno vidljiv. Budi poput rijeke. Uvijek idi naprijed. A iznad svega, budi poput raja: Budi Božji dom. Nauči me da vršim volju tvoju, jer ti si Bog moj.   KAD PROUČIH SVE OVE SAVJETE REKOH: Gospode, ne dopusti da ostanem gdje sam sada. Pomozi mi da postignem ono što Ti želiš da budem.

Ti si jedinstveno biće

Drvenci su mali narod drvenih lutaka. Sve drvene lutke načinio je rezbar Eli. Njegova radionica bijaše na brijegu ponad gradića.

Cigla i audi

Mladi direktor uspješne tvrtke prolazio je kroz naselje u novom audiju malo brže od dozvoljene brzine. Usporio je videći djecu kako se igraju između parkiranih automobila.

Deset stvari koje možemo naučiti od Marije Magdalene...

10 STVARI KOJE MOŽEMO NAUČITI OD MARIJE MAGDALENE:
  1. Marija-magdalena-Provence-kipSvaka osoba ima svoju budućnost, to je pogled kojim Bog vidi tu osobu.
  2. Ne sudi i ne cijeni čovjeka samo po njegovoj prošlosti.
  3. Opraštaj drugome jer je i tebi mnogo oprošteno.
  4. Kada si prvi svjedok uskrsnuća, onda uskrsnu radost lako prenosiš drugima.
  5. Nikada ne znaš što Bog može napraviti od tebe ako mu se potpuno ne predaš.
  6. Kad slijediš stope drugih svetaca, sve ti je lakše.
  7. Budućnost i prošlost su dva različita svijeta koji igraju važnu ulogu u našoj sadašnjosti.
  8. Čak i kad bježiš od Boga, On se opet približava tebi.
  9. Ljubav briše sve pogreške.
  10. Kada pokažeš da ti je do nekoga stalo, tada ne mijenjaš samo svoju već i zajedničku budućnost.

tekst preuzet sa: www.dekanat.losinj.hr

Pas koji hoda po vodi

Pošao lovac sa svojim novim psom u pokusni lov. Loveći, pogodio je patku koja je pala u jezero. Pas je odšetao po vodi, zgrabio patku i donio je svom gospodaru.

Lula mira - priča o opraštanju

Stari je mudri Indijanac davao savjete mladićima svojega plemena: Kad se jako srdiš na nekoga koji te smrtno uvrijedio i odlučiš dignuti ruku na njega, prije nego to učiniš, napuni dobro svoju lulu i sjedni.

Sveti Franjo - Božji lakrdijaš, vitez i svetac koji se nije osvrnuo

Za razliku od junaka glasovita Cervantesova romana, koji će nastati mnogo kasnije i pokušati se narugati stoljećima koja su plemenitost i idealizam izobličila u karikaturu i podsmijeh, Franjo je bio stvarna osoba i u čudima koja su uvijek moguća upravo i samo u stvarnosti, on će sam prevaliti put koji uključuje i viteštvo i njegovu dekonstrukciju.

sveti-franjo-ilustracijaBiografi kažu da je sveti Franjo htio postati vitez. Naravno, u mladim danima. A on je drugih, zapravo, malo i doživio (1182-1226). Kad danas o viteštvu razmišljamo čini se da je biti vitez ponajprije dio onovremene mode u kojoj je i to bilo svojevrsno zanimanje po zadanim kanonima koje su lako i rado prihvaćali lutalice, neprilagođeni, svojeglavi, slobodoumni ili kako ih već nazvali. Biti vitez podrazumijevalo je oblačiti se, ponašati pa i misliti po uzusima vremena. A to znači biti definiran vanjskim i unutrašnjim karakteristikama. Svoja i tuđa očekivanja gurnuti pod osebujne haljine i oklope, često izabrati damu svog srca koja najčešće nije imala nikakve veze sa stvarnim životom i posvećivati joj turnire i «velika djela» za razliku od trubadura koji su «samo» morali sklapati stihove i biti «smrtno» zaljubljeni.

Obvezno umijeće borbenih igara i stalna pokretljivost nužno su uključivali i konja pa su iz svih tih obveznih karakteristika bili stvarni odjeća, konj i mač. Onaj koji ih je nosio, koristio i upotrebljavao uglavnom je trebao napraviti sve da osobni nemir pomiješa s dobrom dozom očekivana idealizma i da s mjerom u vremenskom smislu ne projahuje predugo mračnim europskim drumovima. Morali su, dakle, na izmaku mladosti brzo i efikasno izabrati mjesto i stranu, pa ako su sretno preživjeli turnire, «pristojno» poginuti u nekom od ratova u koje ih se rado regrutiralo ne bi li ih se održavalo na primjerenom broju. I sigurnoj distanci. Ako nisu poginuli «na vrijeme», mladi, lijepi i zaneseni, mogli su odjahati na Bliski istok pa tamo redefinirati ideale, običaje i očekivanja. U toj krajnjoj službi i pokušaju da ih se izveze iz Europe usmjeravanjem prema Isusovu grobu (jer su zaboravili da ga je Isus već davno napustio), zaposjedali su gradove i područja, okupljali se i uvježbavali za velika djela i bivali poraženi vremenom, životom, stvarnošću...

Bio je to put i Franjinih preobrazbi. I potrajalo je svađe i muke dok je budući svetac sišao sa stvarnog i zamišljenog konja i izblendao se iz masovne viteške slike ne bi li se prizemnio i uklopio u krajolik, shvativši da je božji vrt svugdje gdje je vjerujuća duša spremna da čuje Gospodina. Bio je to trenutak u kojem se Don Quijote preobražava silazeći s konja da bi se odmorio na goloj zemlji. Bez umišljaja i izvrnutih slika. Za razliku od junaka glasovita Cervantesova romana, koji će nastati mnogo kasnije i pokušati se narugati stoljećima koja su plemenitost i idealizam izobličila u karikaturu i podsmijeh, Franjo je bio stvarna osoba i u čudima koja su uvijek moguća upravo i samo u stvarnosti, on će sam prevaliti put koji uključuje i viteštvo i njegovu dekonstrukciju.

Prekinuvši s nametnutom slikom viteštva Franjo stupa u dijalog s okolinom. Sjećam se davne slike prastarog Rossellinijeva filma (Franjo, Božji lakrdijaš), u kojem Franjo s dijaloga nametnutih tema u odnosima među ljudima prelazi na komunikaciju s pticama, vukovima i svim stvorovima koji mu se u krajoliku zateknu. Golema je bahatost uvjerenja koje korespondira sa svima živima jednakom ljubavlju, ali ne i jednakim prihvaćanjem. Franjo se dodvorava malim stvorovima dok one ravne sebi – a to su ljudi, kao i on – drži na distanci. S njima je, zasigurno, manje nježan i manje blizak – jer od njih više očekuje. Jer zna da mogu više, ali nisu spremni uložiti sve nego tek ponešto. Kad molitvom pred zidinama Rima čeka Papin odgovor i audijenciju, Franjo nepokolebljivo zna da su sva oružja na njegovoj strani i da njegova bitka ima uspješan kraj. On nema ništa osim uvjerenja i molitve i to mu nitko osim Boga ne može oduzeti.

Svetac krajnosti, on koji je živio dovoljno kratko i grozničavo da bi u miru starosti dovršio i komentirao svoja nastojanja na zemlji, ostavio je iza sebe mnogo priča, prispodoba i slutnja da je njihovo komentiranje i otvaranje aktualno kroz stoljeća.

Franjo je uspio kao malo koji svetac. Ostavio je mnoštvo koje se umnažalo i podržavalo njegove ideje i kraj mu se ne vidi. S viteštvom skromnosti i siromaštva, koje je na kraju prepoznao i prihvatio kao svoj život za Božju nakanu, Franjo se izvukao iz dvojbi na način koji ga približava svakom ljudskom stvoru, a onda otplovio u viziji onostranosti koju je mnogo teže spoznati i podržati, ali je zanimljivo nasljedovati. Pokušati.

Stoljećima se razmišlja zašto se Orfej osvrnuo dok je iz podzemlja trebao vratiti Euridiku. Osvrtanje je Euridiku zauvijek vratilo u svijet smrti. Sve Orfejevo viteštvo, a ponajprije ljubav, raspala se u tom jednom osvrtanju koje je definitivno presudilo Euridici. Pa ipak, to je tako ljudski postupak: ta sumnja koja presuđuje i ravna sudbinama. Oni skriveni razlozi koji nam nedostaju u objašnjenjima mnogih postupaka i odluka. Osvrtanje kao potvrđivanje ali i gubitak posebna je velika tema svake sumnje.

Ako je i bio smiješan suvremenicima prema Cervantesovoj nakani, u što duboko sumnjam, Don Quijote davno je to prestao biti. U njegovu idealizmu i njegovu pokušaju da svijet vidi i živi boljim nego on uistinu jest, i da svoju vjeru u vlastitu viziju nepokolebljivo brani jer nema drugog puta da bi bio ono što jest, ista je ona slika Boga s kojom bi svi vjernici rado uspostavili kontakt. Vjera bez osvrtanja. Realizam svakodnevnice vuče ih nazad u tom uzletu i spoznaji. Vuče ih na osvrtanje. U sumnju. Idealizam nepokolebljivog viteštva sačuvala su dva simbola ljudske povijesti: jedan stvaran i jedan izmišljen. Sveti Franjo pokazao je da stvarnost podliježe istraživanju i razumijevanju. Ali i konačnoj spoznaji. Umišljaj koji je stvorio Don Quijota posvjedočio je nešto drugo: onostranost, iluzija i priča p/ostaju groteska i tlapnja nema li ih tko propitati i promišljati stvarnim životom. Da bi i konačnost spoznaje mogla biti provjerena u tom istom životu.

Grozdana Cvitan

tekst preuzet sa: www.svjetlorijeci.ba

Ti si moj (čovjek i Bog Stvoritelj)

Veći bankovni račun. Bolja odjeća. Više igračaka. Veće, bolje, više - po tome svijet odlučuje tko je poseban, a tko nije. Tu poruku svednevice slušamo mi i naša djeca ali to nije Božja poruka.

Sve se vraća istom mjerom

Bio jednom jedan seljak koji je prodavao maslac pekaru. Ali pekar posumnja u seljaka i odluči izmjeriti maslac da provjeri je li mu seljak dao pravu količinu. I stavi on maslac na vagu.

Na Badnju večer

Božićne priče imaju svoja pravila: djeca u njima obično umiru od smrzavanja.. Meni je jasno da pisci tih priča imaju dobru namjeru, bez obzira na grozote koje se događaju njihovim junacima. Znam da oni puštaju da se siromašna djeca u tim pričama smrzavaju i umiru od gladi, ali to oni čine zbog toga da bi podsjetili bogatu djecu na one bijedne. No ja se ne mogu ipak odlučiti na to da pustim u Božićnoj priči makar samo jednog dječaka ili djevojčicu da se smrzne, pa čak ni za volju takve plemenite svrhe.

Bilo je to na Badnju večer negdje oko šest sati. Na cesti je bilo živo, kočije su jurile, a i pješaci - neki brže, neki polakše. Oni slabo obučeni žurili su se da se zagriju, a oni u krznima išli su po­lako, jer im je bilo toplo.

Pred jednoga takvog, koji nije imao briga i nosio je oko vrata bogato krzno, ispade na­jednom dvoje djece u prnjama i poče dvoglasno jadiko­vati:

- Dragi i dobri gospodine - jecao je visok glasić djevojčice.

- Vaše blagorođe - pratio ju je dublji glas dječaka. - Udijeli nama sirotama barem nešto! Jednu kopejčicu za kruh! Jedan novčić za sveti Božić!

Gospodin je hodao kao da ništa ne čuje, a oni su ga optrča­vali zdesna i slijeva motajući se oko njegovih nogu. Kaća je prošaputala kašljucajući od zime: - Udijelite nam bar nešto!

A Miška se trudio kako da gospodina spriječi u hodu. A tada, kad je već i njima dojadilo to moljakanje, gospodin je raskopčao svoje bogato krzno, izvadio novčanik, izvukao iz nje kovani novčić i turio ga u jednu od tih neizrecivo prljavih ručica, koje su mu se gurale pod nos. Djeca su smjesta propu­stila čovjeka u krznu i našla se začas opet zajedno ispod svo­da obližnje veže. Tu su se šćućurila jedno uz drugo i časak pošutjela, gledajući gore i dolje niz cestu.

- A koliko je dao plemeniti gospodin? - upitala je Kaća ozbiljno.

- Deseticu - odgovorio je Miška suho.

- I koliko sada imamo svega? - usudila se Kaća tiho pitati.

- Sedam desetica i sedam kopjejki - odvratio je Miška ravnodušno.

- Au, tako mnogo? Ne bismo li kući? Hladno je. Zebe me! - jadikovala je djevojčica.

- Nije još vrijeme - obrecnuo se Miška.

Pošli su lagana koraka pokraj ljudi što su se žurili.

- Nisam ti malo prije rekao istinu, Kaća - progovorio je Miška. - Gospodin mi je dao zapravo dvije desetice. A i prije sam ti lagao, da ne bi rekla kako moramo kući. Danas smo imali dobar dan. Znaš li koliko smo isprosili? Jedan rubalj i pet kopjejki. Uh, to ti je mnogo!

- Uh, zaista! - šaputala je Kaća sva u čudu.

- Znaš što? Idemo u koju krčmu gdje nas nitko ne pozna. Hoćeš li?

- Kako ne, Miška! Jasno, gdje nas nitko ne pozna - poveselila se Kaća.

- Znaš što? Najprije ćemo kupiti pol funte kobasica. To stoji osam kopjejki. Jedan kruh, to je pet kopjejki. To je već trinaest. Onda dva kolača po tri kopjejke. To je šest kopjejki, a s onim prije devetnaest. Tada ćemo uzeti dva čaja za šest kopjejki, to je ukupno dvadeset i pet. Na kraju ćemo još nešto pojesti za osam kopjejki. To će biti u svemu trideset i tri kopjejke. Najest ćemo se. Ali! Pa samo je jednom godišnje Božićl

Uhvatili su se za ruke i išli poskakujući po pločniku. - Evo jedne krčme! Evo čak dvije! U koju ćemo?

- U onu nižu. Tamo će biti toplije. Ali najprije u dućan!

U dućanu su kupili sve što su prije naumili, a zatim u onu nižu gostionicu.

- Baćuška - upitao je Miška - možemo li dobiti dva čaja? Nakon dva časka on je sjedio sa svojom sekom pošteno za stolom, zavalio se u naslonjač, držeći se važno poput kakva kočijaša nakon dana provedena u radu. Frkao si je polako i zamišljeno smotku od mahorke. Kaća ga je gledala puna divljenja i poštovanja kako se on zna ponašati u javnom lokalu. Zatim su počeli svoju večeru usred vlažne i smradne, čađavom lampom slabo osvijetljene gostionice, u graji punoj psovke, prostota i pijane dernjave. No oni to nisu čuli, već su pažljivo grizli svoj kolač, uživajući u njegovoj slasti.

To je sve. Što se mene tiče, sad možete početi slaviti Badnju večer. Vjerujte mi, ovo dvoje naših junaka neće se smrznuti. Znajte, ja nemam srca da ih pustim smrznuti se.

(Maksim Gorki - iz "Vatrene ptice" MAK, Glas Koncila 2007.)

U srcu

"Sutra ujutro", započeo je kirurg, "ja ću otvoriti tvoje srce …" "Pronaći ćeš Isusa unutra," prekinuo ga je dječak.

Kirurg ga je pogledao u oči i uzdahnuo. "Ja ću skalpelom otvoriti tvoje srce," nastavio je, "kako bih provjerio koliko ga možemo popraviti…"

Zanimljivosti

List papirusa koji se izrađivao slaganjem, prešanjem i sušenjem tankih vlakana odrezanih ispod kore bio je bjelkaste boje a s vremenom bi požutio.

Humor

Nije praznovjerno vjerovati da crna mačka zaista donosi nesreću? – KAD SI MIŠ!

Poslovice

Grubost je pokušaj slabog čovjeka da bude jak. (Matthew Casy)